Izručenje Ašnera može od Austrije zatražiti čak i Bosna i Hercegovina, jer je iz Derventskog kotara, koji je danas na području Republike Srpske, u požeški sabirni logor za Srbe i Slovence upućen velik broj srpskog življa. "Ti su ljudi ondje u jednom navratu pobijeni, o čemu postoji službena dokumentacija, a postoje i svjedočanstva stradalnika, iskazi odgovornih osoba te još uvijek živi svjedoci. Tada je u insceniranoj pobuni 26/27. kolovoza 1941. u Požegi ubijeno 430 muškaraca, od 16 do 70 godina starosti. I za to se Ašner, među ostalim, tereti kao okrivljenik na Županijskom sudu u Požegi"

Ministarstvo pravde Srbije, nakon što je od Efraima Zurofa , izvršnog direktora Centra "Simon Vizental", dobilo podatke o ratnim zločinima koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata počinili Ivo Rojnica i Milivoj Ašner u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, proslijedilo je zahtjev tužiocu za ratne zločine Srbije da preduzme odgovarajuće mjere i prikupi dokumentaciju kako bi Srbija mogla da zatraži ekstradiciju Rojnice i Ašnera od Austrije, odnosno Argentine, gdje se ova dvojica kriju.

Ovo je Patriotu rečeno u Ministarstvu pravde Srbije.

Odgovor na pitanje do koje je faze u svojoj istrazi stiglo Specijalno tužilaštvo za ratne zločine Srbije i kada se mogu očekivati konkretni potezi ovog tužilaštva, nismo uspjeli dobiti jer portparol Specijalnog tužilaštva Bruno Vekarić prošlog petka nije odgovarao na naše telefonske pozive.

Efraim Zurof je prilikom nedavne posjete Beogradu pozvao srbijanske vlasti da zatraže izručenje Rojnice od Argentine i Ašnera od Austrije, te rekao da je optimista i da se nada da će srbijansko pravosuđe to i uraditi.

Od hrvatskog pravosuđa je još u maju 1998. godine Centar "Simon Vizental" zahtijevao da procesuira Rojnicu za zločine koje je počinio kao gradonačelnik Dubrovnika u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To do danas nije urađeno. Slučaj Milivoja Ašnera aktuelizovan je 2004. godine, kada je u Hrvatskoj pokrenuta istraga protiv njega nakon što su tamošnjem Državnom odvjetništvu istražioci Centra "Simon Vizental" predali inkriminirajuću dokumentaciju koju je protiv Ašnera prikupio jedan od istražilaca Centra Alen Budaj . Ašner je kasnije pred Županijskim sudom u Požegi i optužen za zločine koje je tokom Drugog svjetskog rata u Požegi počinio kao "upravitelj Predstojništva gradskog redarstva u Požegi" u vremenu 1941–1942. godine.
Naposljetku, nakon brojnih pritisaka, Hrvatska je 20. septembra prošle godine od Austrije i zatražila ekstradiciju optuženog za ratne zločine Milivoja Ašnera. Na ovaj zahtjev Austrija se najprije oglušila ističući da je Ašner austrijski državljanin i da ne može biti isporučen drugoj državi, a kasnije, kada je u februaru ove godine utvrđeno da je Ašner još prije 14 godina izgubio austrijsko državljanstvo, ova zemlja i dalje, sada bez obrazloženja, odbija izručiti ratnog zločinca Hrvatskoj. Doduše, osim zahtjeva za ekstradiciju, koji je podnijela u septembru 2005. godine, Hrvatska, opšti je utisak, ni na koji način ne insistira da Austrija postupi po njenom zahtjevu.

Proglašeni ratni zločinci

Zbog toga je, kako ističu u Centru "Simon Vizental", izvršni direktor ove nevladine organizacije iz Jerusalima, i zatražio od Srbije da traži ekstradiciju Ašnera, kao i Ive Rojnice, koji mirno živi u Argentini iako ga je ratnim zločincem još 12. juna 1946. godine proglasila Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Iste godine je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Narodne Republike Hrvatske, kao i Državna komisija FNRJ, proglasila i Ašnera ratnim zločincem.

Istražilac Centra "Simon Vizental" Alen Budaj, koji je otkrio Ašnerove zločine, za Patriot ističe da je "Milivoj Ašner u Požegi nesmiljeno uza Židove progonio i srpske građane". "Kako ratni zločin ne zastarijeva, a ovdje se radi o ratnom zločinu protiv čovječnosti počinjenom protiv civilnog stanovništva, Republika Srbija kao nacionalna država srpskoga naroda također može zahtijevati ekstradiciju Ašnera, a može to učiniti i s osnove činjeničnog stanja da su osobe srpske, židovske i hrvatske nacionalnosti o kojima se ovdje govori bile državljanima Kraljevine Jugoslavije. To im je, naime, posljednje međunarodno priznato državljanstvo, budući da se ne priznaje državljanstvo kvislinških tvorevina nastalih na genocidnom i rasnom zakonodavstvu, pa tako niti ono zločinačke NDH. I sam taj ratni zločin počinjen je na području okupirane Kraljevine Jugoslavije", kaže Budaj i dodaje: "Po toj osnovi, Republika Srbija, kao sljednica svih prethodnih međunarodno priznatih državnopravnih konglomeracija na ovom prostoru, ima puno pravo zatražiti izručenje po Zemaljskoj i Državnoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača utvrđenog i proglašenog ratnog zločinca Milivoja Ašnera da bi mu se pravedno sudilo za ratne zločine počinjene protiv civilnog stanovništva, Srba, Židova i ostalih građana."

"Milivoj Ašner je iz grada Požege i Požeškog kotara protjerivao srpske građane na područje okupirane Srbije, s propusnicama izdanima od njega kao predstojnika požeškoga gradskog redarstva, i neki su tako protjerani građani davali svjedočanstva o njegovim zlodjelima u Beogradu još tijekom rata Crvenom križu te nekim srpskim organizacijama koje su se tada skrbile za prihvat izbjeglica s područja kvislinške NDH. Sve to daje osnove da se ekstradicija zatraži. Rojnicu i Ašnera nije ratnim zločincima samo utvrdila i proglasila Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NRH, već i Državna komisija FNRJ, u potpunosti priznavana od Ujedinjenih nacija. Stoga i po toj osnovi Republika Srbija kao jedna od sljednica SFRJ ima pravo zatražiti spomenute ekstradicije", rekao je Budaj.

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Narodne Republike Hrvatske Ivu Rojnicu proglasila je za ratnog zločinca "zbog izdaje naroda, poticanje na pokolje, ubojstva i pljačku, hapšenja, masovna mučenja u logorima, organiziranje oružane borbe protiv saveznika te vojničke i političke saradnje i službe okupatoru". Zemaljska komisija je utvrdila, kako to piše istoričar Nenad Antonijević u svom radu "Ustaški stožernik Ivo Rojnica i njegova uloga u zločinima u Dubrovniku 1941. godine", na osnovu prikupljenih dokaza, da je Ivo Rojnica propagirao fašizam još prije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije te da je odmah nakon kapitulacije zemlje i ulaska okupatora u nju postao dio ustaškog političkog i vojnog aparata, za šta je i odlikovan redom zasluge II stupnja "za osobito savjesno i požrtvovano vršenje povjerene mu dužnosti u Ustaškom pokretu".

Kad je riječ o zločinima Milivoja Ašnera, dokumentacija koju je Centar "Simon Vizental" prikupio svjedoči da je A š ner odgovoran za progone velikog broja ljudi u Po ž egi za vrijeme tzv. NDH. On je kao predstojnik Predstojni š tva gradskog redarstva, a zatim i upravnik po ž e š ke ispostave usta š kog Ž upskog redarstva Velike ž upe Livac-Zapolje po č inio zlo č ine genocidnih razmjera: sprovode ć i rasne zakone nad jevrejskim gra đ anima, nemilosrdno progone ć i Srbe, slobodoljubive Hrvate i ostale gra đ ane. Protjerivanje, plja č ka, zlostavljanje, privo đ enje pred prijeke sudove, masovna ub i stva, deportacije u logore smrti – samo su jedan dio ratnih zlo č ina u kojima je Milivoj A š ner imao zna č ajnu ulogu: kao izvr š i lac , naredbodavac i aktivni s a u č esnik.

Pravo na izručenje

Alen Budaj ističe da izručenje Ašnera može od Austrije zatražiti čak i Bosna i Hercegovina, jer je iz Derventskog kotara, koji je danas na području Republike Srpske, u požeški sabirni logor za Srbe i Slovence upućen velik broj srpskog življa. "Ti su ljudi ondje u jednom navratu pobijeni, o čemu postoji službena dokumentacija, a postoje i svjedočanstva stradalnika, iskazi odgovornih osoba te još uvijek živi svjedoci. Tada je u insceniranoj pobuni 26/27. kolovoza 1941. u Požegi ubijeno 430 muškaraca, od 16 do 70 godina starosti. I za to se Ašner, među ostalim, tereti kao okrivljenik na Županijskom sudu u Požegi", kaže Budaj.

"Osnove za potražbu izručenja, ukratko, imaju striktno četiri države: Republika Hrvatska, Republika Srbija, BiH, ali i Republika Slovenija (jer je posredstvom predstojnika ustaškoga gradskog redarstva Ašnera, a preko sabirnog logora u Požegi, vršeno etničko čišćenje okupirane Slovenije od Slovenaca, koji su raseljavani po endehaziji i dalje u okupiranu Srbiju). No i država Izrael kao nacionalna država židovskog naroda kolektivno postradalog u europskom Holokaustu pridržava na takav sudski proces povijesno pravo, što je u prošlosti već bila koristila (slučaj ‘Eichmann')", kaže Budaj, ali i ističe da bi ipak najbolje bilo da se Milivoju Ašneru po načelima Moskovske deklaracije iz 1943. godine sudi na mjestu počinjenja zločina.

"Međutim, kako SR Austrija ne želi izručiti Ašnera, a Republika Hrvatska na tom izručenju ne inzistira, pa čak niti zbog neizručivanja ne prosvjeduje, iako bi mogla i trebala, to začarano kolo izbjegavanja izvršenja pravde treba prekinuti zatraživanjem ekstradicije od treće strane. Sve obveze Republike Hrvatske pri tom u pravnom smislu ostaju nepromijenjene", rekao je Budaj.

Istražilac Centra "Simon Vizental" naglašava da je sa srbijanske strane već izražena snažna volja da se sudi Milivoju Ašneru i Ivi Rojnici. Prema izjavi portparola Specijalnog tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije Brune Vekarića beogradskoj TV Košavi od 10. avgusta ove godine (emisija "Telemaster"), Republika Srbija je veoma zainteresovana da sudi Rojnici i Ašneru te želi suđenje u Beogradu. "Vekarić je rekao da smatra da je Srbija u potpunosti za to ekipirana i da ima sva opravdanja i sva ovlaštenja za takvo suđenje po međunarodnim pravnim normama", kaže Budaj.

I profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Union Bogoljub Milosavljević za beogradski list Danas od 11. avgusta ove godine ustvrdio je da Republika Srbija ima pravne osnove da traži izručenje Rojnice i Ašnera, između ostalog i zbog toga što su njihovi ratni zločini počinjeni na području okupirane Kraljevine Jugoslavije, čiji je Srbija suksesor.

(Ne)povjerenje u pravosuđe

"Mislim kako sada treba pružiti priliku pravosuđu Republike Srbije da ono pokaže svoje sposobnosti u ova dva važna slučaja, za što ću se i osobno založiti u svojim budućim kontaktima sa srbijanskim pravosudnim vlastima, kojima sam spreman pomoći, kao što sam uostalom do sada uvijek pomagao i hrvatskim pravosudnim vlastima", rekao je Budaj, naglasivši da je potrebno imati u vidu činjenicu da se od rasformiranja Tribunala u Nürnbergu 1949. godine procesuiranje ratnih zločina iz vremena Drugog svjetskog rata izvodi širom svijeta. Zbog toga, kako kaže, nema razloga da se ti zločini u 21. vijeku ne procesuiraju u bilo kojoj zemlji uređene demokratije i ustaljenih pravnih standardâ. Važno je jedino da se svi preostali nekažnjeni ratni zločinci pravedno osude.

"Centar ‘Simon Vizental' i židovski narod imaju potpuno povjerenje u srpsko pravosuđe, koje bi moglo suditi ustaškim ratnim zločincima, dok sam ja osobno izgubio povjerenje u hrvatsko pravosuđe, koje je u jesen 2004. godine po nalogu utvrđenoga ratnog zločinca Milivoja Ašnera protiv mene kao njegovog razotkrivatelja pokrenulo neustavnu i protuzakonito provođenu tužbu antisemitskog karaktera na Općinskom sudu u Zagrebu", poručuje Budaj.

Rojnica

Milivoj Ašner optužen je u Hrvatskoj za ratne zločine, dok istraga o zločinima koje je počinio Ivo Rojnica godinama tapka u mjestu.

"Slučaj Ive Rojnice je pak posebno poučna priča, kroz koju se očituje posvemašnja nezainteresiranost hrvatskih pravosudnih vlasti, ali i hrvatskog državnog aparata u cjelini. Taj slučaj kao usud prati nekoliko hrvatskih susljednih vlada od 11. svibnja 1998. godine, kada je prvi put zatraženo da ga hrvatsko pravosuđe procesuira. Stoga treba pružiti priliku i drugim nacionalnim pravnim sustavima da uzmu aktivniju ulogu u njegovom razrješavanju", rekao je Alen Budaj.

Sve istrage o Rojničinim ratnim zločinima, ističe on, sprovedene su 1945. i 1946. godine na terenu. "Sve to je precizno dokumentirano, uključujući i brojna svjedočanstva svjedoka zločina, od kojih su mnogi već pomrli. Rezultat te istrage jest njegovo proglašenje ratnim zločincem po Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Narodne Republike Hrvatske i potom Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača FNRJ 12. lipnja 1946. godine. To je pravni temelj koji se nakon jednoga dodatnog arhivskog rada policijskih istražitelja, te ispitivanja posljednjih svjedoka zločinstava, samo trebao formalizirati tužbom državnog odvjetništva. Radi se o najviše nekoliko mjeseci policijskog i državnoodvjetničkog posla.

Iako se tvrdilo suprotno, za Rojničin status ratnog zločinca znalo se zapravo sve vrijeme, u kontinuitetu od 1946. godine, odnosno nova hrvatska vlast to je znala od 1990. godine, a bivši predsjednik republike u času Rojničinog imenovanja za veleposlanika, kada ga se po pravilima službe valjalo temeljito provjeriti. To se znalo i 1998. godine, ali i 2000, a znalo se i 2001. godine, kada su u Zagrebu organizirani 6. dijalozi povjesničara/istoričara. Ako je do tada mogla tvrditi da ništa ne zna o Rojničinim ratnim zločinima, hrvatska vlast od tada je sasvim sigurno mogla biti upoznata s postojanjem opsežne dokumentacije koja ga iznimno teško tereti za ratne zločine protiv čovječnosti počinjene protiv civila u Drugom svjetskom ratu.

Tim povodom, naime, povjesničar iz Beograda dr. Nenad Antonijević napisao je stručni rad o Rojničinoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, koji je na tom skupu pročitan, budući da ga autor zbog bolesti nije mogao osobno izložiti na simpoziju.

U tom radu pod naslovom ‘Ustaški stožernik Ivo Rojnica i njegova uloga u zločinima u Dubrovniku 1941. godine', navodi se ukratko praktički sve što sam i ja nezavisno pronašao u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ali je kod Antonijevića temelj građa iz beogradskih vojnih arhiva.

Navedeno je u tom radu da postoje odluke i suodluke Zemaljske komisije sa svim pripadajućim svjedočanstvima te sve ostalo što pokazuje razmjere i vrstu ratnih zločina ustaškoga stožernika Rojnice u Dubrovniku. U Hrvatskom državnom arhivu postoji i znatno preko toga što navodi Antonijević, ali to što on donosi u svom stručnom članku za prvu je informaciju uglavnom ono najvažnije.

Ono što treba istaknuti jeste da je Antonijevićev rad publiciran u Zborniku radova 6. dijaloga povjesničara/istoričara, a prema sadržaju Skupa vidi se da je pozdravni govor svečane završne skupštine simpozija u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici 7. listopada 2001. održao predsjednik RH Stjepan Mesić .

I unatoč svemu tome, usprkos činjenici da je od početka srpnja 2005. glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić službeno izvješćen od strane Centra ‘Simon Vizental' o postojanju teško inkriminirajuće dokumentacije s punovažnim odlukama o utvrđenju i proglašenju Ive Rojnice ratnim zločincem iz razdoblja Drugog svjetskog rata, nije do dana današnjeg poduzeto ništa da se od Argentine zatraži njegova ekstradicija.

Petog srpnja prošle godine, delegacija Centra ‘Simon Vizental' u kojoj smo bili dr. Zurof i ja sa suradnicima bila je službeno primljena kod glavnog državnog odvjetnika RH Mladena Bajića. Za potrebe snimanja filma o slučaju ‘Ašner' sastanak je snimala ekipa francuske televizije. Tom su prigodom predočeni rezultati mojeg arhivskog istraživanja o dokumentaciji vezanoj za Rojnicu u Hrvatskome državnom arhivu. Glavni državni odvjetnik upoznat je tom prilikom iscrpno s tim saznanjima. Ustvrđuje da je vrlo iznenađen time što mu je izloženo, jer je dosad uvjeravan kako o Rojnici u HDA, kako u Zagrebu, tako i u Dubrovniku, ‘postoje dva papira'. Izvadio ih je tom prilikom iz dosijea ‘Rojnica' i pokazao.

Nedugo nakon toga predao sam Ravnateljstvu policije MUP-a na nalog Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dokument ‘Preliminarna istraga nad osobom osumnjičenom za počinjen ratni zločin u vrijeme trajanja fašističke tvorevine tzv. NDH', s preciznim signaturama, sve relevantne važnije dokumentacije u raznim arhivskim fondovima koja je vezana za ratne zločine Ive Rojnice, uključujući i izvod iz Kartoteke ratnih zločinaca, sve odluke te suodluke Zemaljske komisije sa svjedočanstvima", kaže Budaj.