Kad je riječ o Mladenu Bajiću i njegovu skoro troipolgodišnjem mandatu na čelu Državnog odvjetništva, formulacija “u proceduri je” može se primijeniti na najmanje desetak krupnih slučajeva: od istrage o zločinima ustaških dužnosnika Ive Rojnice i Milivoja Ašnera, potrage za skrbnicima kiseljačkog ratnog bossa Ivice Rajića, zatim istrage o zločinima nad sisačkim i osječkim Srbima s početka devedesetih, pa sve do kriminalnih aktivnosti tajkuna Hrvoja Petrača, ili recimo istrage protiv Franje Tureka zbog nelegalnog prisluškivanja. Razlog zaboravljivosti glavnog državnog odvjetnika sadržan je, očito, u političkoj motivaciji njegova djelovanja

Na pitanje gdje je zapelo višekratno najavljivano procesuiranje persona iz hrvatskog vojno-špijunskog miljea, koje su godinama štitile i skrivale četvoricu bivših pripadnika HVO-a osumnjičenih za masakr nad Bošnjacima u Ahmićima te haaškog optuženika za ratne zločine Ivicu Rajića, predsjednik Republike Stjepan Mesić u nedavnom je intervjuu ovome listu odgovorio ovako: «Odgovor državnog odvjetnika Bajića uvijek je isti: u proceduri je. Dobro, ali ta procedura predugo traje i javnost o tome ništa ne zna, a to je problem».

Kad je riječ o Mladenu Bajiću i njegovu skoro troipolgodišnjem mandatu na čelu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, formulacija «u proceduri je» - kao i činjenica posvemašnjeg ignoriranja javnog interesa za proceduru – može se primijeniti na još najmanje desetak krupnih slučajeva u kojima su istražne radnje jednom započele, ali su zatim u tišini zaboravljene i prepuštene prirodnom odumiranju. Pritom mislimo samo na one slučajeve koji uopće nisu došli do faze sudskog postupka, dok ćemo tužiteljske poraze – poput slučaja Lora, Nevenke Tuđman, bjelovarskih ratnih zločina... – ovom prilikom zanemariti.

Da su četvorica pripadnika srednjobosanskog HVO-a (Paško Ljubičić, Vlado Ćosić, Tomo Vlajić i Anto Slišković) godinama bili skrivani na području srednje Dalmacije i da su raspolagali lažnim identitetima saznalo se još koncem 2000. godine. Tada je povedena nevoljka istraga o državnim zaštitnicima osumnjičenih ubojica, no tapkalo se u mjestu sve dok početkom ove godine premijer Ivo Sanader nije shvatio da bez pune suradnje s Haaškim sudom i bez procesuiranja svih slučajeva vezanih uz Haag neće biti početka pregovora s Evropskom Unijom: istraga je, dakle, intenzivirana, ali Mladen Bajić još uvijek nije došao ni do kakvih rezultata, niti osjeća potrebu da javnost izvijesti zašto nema rezultata. «U proceduri je» i istraga o državnim skrbnicima Ivice Rajića, kiseljačkog ratnog bossa, no premda je Rajić uhapšen prije više od dvije godine, pravdi nisu privedeni ljudi koji su mu dali lažne isprave i stan, te mu osigurali bezbrižan život u Splitu. Niti ima izgleda da će se to ikad dogoditi.

Zaboravljene istrage

Početkom kolovoza prošle godine Mladen je Bajić, prema potvrđenim navodima Vjesnika, policiji i tajnim službama naredio hitnu istragu o špijunskom prikrivanju dokumenata koji su govorili u prilog Tihomiru Blaškiću, bivšem zapovjedniku HVO-ove Operativne zone Srednja Bosna, koji je u drugostupanjskom postupku pred Haaškim tribunalom osuđen na devet godina zatvora. Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo u velikom je broju svojih javnih istupa tvrdio kako je prvostupanjska presuda žrtvovanom generalu iz Brestovskog, koja je iznosila četrdeset i pet godina robije, bila plod zavjere Tuđmanu odanih obavještajaca koji su – ne birajući sredstva i ne obazirući se na usputne žrtve – željeli zaštiti Hrvatsku od optužbi da je aktivno sudjelovala u ratu protiv Bošnjaka. Do danas nije procesuiran nijedan špijun koji je sudjelovao u antiblaškićevskoj uroti, a nije poznato ni u kojoj je fazi zapela istraga.

Sličan je slučaj i sa istragom o zločinima nad sisačkim Srbima, što su se zbivali 1991. i 1992. godine, s tim da je istražne radnje u toj priči – u kojoj značajno mjesto pripada prvom tamošnjem HDZ-ovcu Đuri Brodarcu – Mladen Bajić najavio bitno prije nego što je obznanio istragu o urotnicima protiv Blaškića: preciznije, Bajić je istragu o sisačkim zločinima javno spomenuo još 26. srpnja 2002., naime, koji dan pošto je u časopisu Hrvatska ljevica objavljen popis od stotinu i sedam srpskih civila iz sisačkoga kraja koji su ubijeni ili nestali tokom prve dvije godine devedesetih. Tri godine kasnije, epilog je ovakav: nijedan izvršitelj ili nalogodavac zločina nije optužen, o istrazi više nitko ništa ne govori, a Đuro Brodarac – braneći ovih dana Branimira Glavaša – sipa optužbe protiv onih koji su mu «htjeli smjestiti ubojstva i nestanke Srba u Sisku», a oni su se, ti ubijeni Srbi, «poslije pojavljivali na srpskoj televiziji».

Ljubazan, ali i neučinkovit

Četiri godine kasnije, epilog iskaza, koji je Osječanin Radoslav Ratković dao hrvatskim istražnim organima o atentatu na šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira i o tome kako je 7. prosinca 1991. on, Ratković, preživio pokušaj likvidacije na dravskoj obali, izgleda ovako: Državno odvjetništvo tek ovih dana – u povodu teksta u prošlom broju Ferala – pokreće istraživanje ubojstava osječkih civila srpske nacionalnosti, ubojstava u kojima je presuđivala riječ Branimira Glavaša. Prema navodima Jadranke Reihl-Kir, od 14. listopada 2003. u Državnom odvjetništvu postoji iskaz ključnog svjedoka ubojstva njezina muža Josipa Reihl-Kira, ali se u vezi s tim svjedočenjem do danas nije poduzelo apsolutno ništa. «Mladen Bajić, koji je zamijenio Radovana Ortynskog, obećao mi je da će osobno preuzeti te predmete, ali mjesecima se ništa nije događalo. Nekoliko sam ga puta posjetila. Uvijek je bio ljubazan, obećavao da će nastaviti, ali ništa», kazala je gospođa Reihl-Kir u Novom listu i dodala: «Više nisam mogla do Bajića. Mjeseci su prolazili, a ja do njega naprosto više nisam mogla. Jednostavno, shvatila sam da ne želi sa mnom razgovarati».

Istraga o ubojstvu osamnaestero Srba u Paulin Dvoru kod Osijeka, istraga koja je, također, bila potaknuta tekstom Feralova novinara Drage Hedla u drugoj polovici 2002. godine, završila je pravomoćnom sudskom osudom tek jednog neposrednog izvršitelja tog ratnog zločina, dok su svi ostali detalji osvetničke likvidacije civila u Paulin Dvoru, jednostavno, zaboravljeni: od toga da nisu otkriveni naredbodavci zločina do činjenice da nisu procesuirani oni koji su šest godina skrivali leševe u čepinskoj vojarni Lug i koji su organizirali prebacivanje tih istih leševa u Rizvanušu blizu Gospića.

Izgubljeni tragovi

Sredinom svibnja 2002., kad su u javnost prodrli famozni «transkripti Hrvoja Petrača» iz kojih se mogla naslutili involviranost zagorskog tajkuna u mnoštvo nezakonitih poslova, Mladen Bajić održao je konferenciju za novinare na kojoj je kazao ovo: «Od ponedjeljka započinje pojačan i konkretan rad USKOK-a na slučaju Petrač. Dosadašnje postupanje u predmetu Petrač nije bilo toliko učinkovito, koliko bih ja to očekivao i koliko to zahtijeva važnost i karakter predmeta». Od tada do danas Državno odvjetništvo nije pronašlo nijedan konkretan dokaz o Petračevim kriminalnim aktivnostima, izuzev njegova sudioništva u otmici sina Vladimira Zagorca, no ta se otmica zbila bitno poslije gore citirane Bajićeve najave, jednako kao što se bitno poslije gornje najave počela otkrivati i tanašno dokazivati Petračeva povezanost s financiranjem bijega haaškog optuženika Ante Gotovine.

Od konca 2002. godine traje, pak, istraga Državnoga odvjetništva o načinima baratanja novcem koji su hrvatski iseljenici uplaćivali na državne račune u inozemnim bankama, te o upravljanju novcem što su ga hrvatski građani uplaćivali na ime jednokratnog deviznog otkupa svojih stanova: novac od otkupa stanova slijevao se na nekolicinu državnih računa u domaćim bankama, a zatim je misteriozno iščezavao na tajnovite račune u inozemnim bankama. Sporost ove istrage tužitelji opravdavaju teškoćama u dobivanju međunarodne pravne pomoći od onih zemalja u kojima su se nalazili tajni računi na kojima su završavali golemi iznosi, no prilično je neobjašnjivo da se u dvije i pol godine nije mogao napraviti baš nijedan korak naprijed u otkrivanju naravi financijskih transakcija u kojima se manipuliralo novcem hrvatskih građana. Isto je tako neobjašnjivo da se negdje u bespućima tužiteljskog zaborava zaturila i istraga o optužbama neretvanskog gazde Stipe Gabrića Jambe na račun HDZ-ovih glavešina Vladimira Šeksa i Luke Bebića: koncem kolovoza 2003. godine Jambo je javno prozvao rečeni tandem da ga je godinama ucjenjivao i iznuđivao mu poveće novčane iznose, prijeteći mu Lepoglavom, pa je onda Mladen Bajić najavio hitne istražne radnje, ali se u međuvremenu HDZ vratio na vlast, te se odustalo od provjeravanja Gabrićevih optužujućih navoda. Uostalom, isto se tako odustalo i od rada na desecima kaznenih prijava što su podnesene protiv Jamba, a vezano s privatizacijskim tajfunom što ga je dotični poduzeo u neretvanskoj dolini.

Negdje u mračnim labirintima Državnoga odvjetništva zalutala je i istraga protiv Franje Tureka, bivšeg ravnatelja Protuobavještajne agencije, koji je osumnjičen da je nelegalno prisluškivao nekolicinu ljudi s hrvatske desničarske scene, i to tako što je na legalne naloge za prisluškivanje određenih telefonskih brojeva naknadno dopisivao telefonske brojeve po vlastitom nahođenju. Zalutala je i istraga o zakonitosti Turekova nadzora nad skupinom domaćih novinara i jednog haaškog istražitelja, a vrlo se nevoljko vode istražne radnje o POA-inu kršenju zakona u slučaju saslušanja novinarke Helene Puljiz. Zaboravljene su i istražne radnje protiv Ive Rojnice, ustaškog časnika koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata službovao u Dubrovniku, te Milivoja Ašnera, upravitelja ustaške policije u Požegi: obojicu se tereti za zločine nad civilnim stanovništvom. «U slučaju Rojnica tužilaštvo i policija intenzivno surađuju s kolegama i tajnim službama u Argentini, gdje Rojnica živi, pa brzina rješavanja slučaja znatno ovisi o toj zemlji», izjavio je Bajić u rujnu 2004. godine, ali se do danas ništa nije dogodilo.

Labirinti odvjetništva

Razlog zaboravljivosti glavnog državnog odvjetnika sadržan je, po svemu sudeći, u političkoj motivaciji njegova djelovanja, a u prilog tome govori i priča o zataškavanju istrage o navodima zaštićene svjedokinje M.Š. koja je svjedočila – i svjedočenje potkrijepila dokumentima – da je njezin nekadašnji šef Miroslav Kutle u kešu isplaćivao različite novčane iznose desetinama ljudi koji su ga nečim zadužili. Istraga možda ne bi bila zaboravljena da se među tim imenima nije našlo i ono Ive Sanadera kojemu je Kutle, prema iskazu i dokumentima zaštićene svjedokinje, isplatio ukupno osamsto tisuća njemačkih maraka, a na ime posredovanja pri dobivanju kredita od austrijske Hypo banke.

Feral Tribune, July 21, 2005