Stranke se okupljaju oko istih nacionalnih interesa i temeljnih društvenih vrijednosti. Udaljavaju se od tvrdih ideoloških pozicija i priklanjaju se fluidnijoj borbi ideja. Poznata isključivost i anakronizam vječne svađe ljevičara i desničara...

Još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća i ispolitizirane afere Vice Vukova, prvoga glasa Hrvatskog proljeća, Hrvatsku nije potresao takav političko-estradni fenomen kao što je sada slučaj s pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom. Svojim je nedavnim koncertom na Maksimiru izazvao burne reakcije pa su mu čak i ugledni New York Times i Herald Tribune odlučili posvetili pažnju, odnosno ne toliko njegovoj glazbi koliko svemu onome što taj tribun desnice predstavlja i simbolizira, svoj onoj političkoj ikonografiji i dekoraciji njegovih poklonika koji imaju radi ustaških obilježja. Perković je preuzeo ulogu simbola, a njegovi koncerti više su politički događaji. Thompson je od početka svoje neobične karijere koketirao s pokretom koji se uporno želi nametnuti kao obrazac domoljublja iako je do krajnosti iskompromitiran i osramoćen. Za književnika Simu Mraovića fenomen Thompson je tipična ruralna zafrkancija i ona nikada neće biti čitljiva gradskoj pameti. - U seoskim poskočicama i desetercima nikada pravo značenje nije ono što čujete nego ono što se podrazumijeva - kaže Mraović.

Povjesničar Ivo Banac kaže kako tekstovi u američkim novinama nisu faktografski pogrešni, ali smo sami krivi što uvijek dajemo povoda za jednu široko rasprostranjenu predrasudu da su Hrvati fašisti. Thompson nam svojim ponašanjem čini medvjeđu uslugu, kaže Banac, jer samo pothranjuje krive predodžbe i tendencije koja nas kompromitiraju. - Sa stanovišta američkog novinara to je tako jer je on senzibiliziran na jedan način, a mi na drugi. Nama to sve s Thompsonom ne mora izgledati tako strašno, ali u konačnici zapravo jest - kaže Banac. Teolog Drago Pilsel smatra da je Thompson bumerang, odnosno zakašnjela reakcija na sve ono što su njegovi mladi dezorijentirani poklonici “upijali” u devedesetima u tadašnjoj kaotičnoj društvenoj klimi i konfuznom i selektivnom obrazovnom sustavu. Sociolog Dražen Lalić, nadalje, smatra da to povezivanje s ustaštvom već prelazi sve granice. - Toga mi je već dosta, jer je Hrvatska imala najbrojniji i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ali se u posljedicama maligne i zlokobne Tuđmanove izjave da je NDH bila izraz težnje hrvatskog naroda za državom sve izokrenulo - kaže Lalić, ističući da potječe iz antifašitičke obitelji. Pilsel kaže kako je ta Tuđmanova izjava producirala stid od antifašizma, a taj “stid” producirao je Thompsona, na kojeg se sada nadovezuju svi oni koji su politički i historijski uvjereni da je hrvatstvo i vjera ugrožena, a Domovinski rat navodno kriminaliziran, i to u sadašnjoj suverenoj državi - kaže Pilsel i napominje da je njegov obiteljski background upravo ustaški. Ivo Banac pak spominje kako “Thompson” izražava prezir prema liberalnoj demokraciji i svemu onome što Hrvatsku otvara svijetu kao protest prema institucijama onih snaga koje više ne mogu kontrolirati politički i društveni tok države i nacije. Banac nadalje smatra kako će sada ovoj vladi trebati nekoliko mjeseci da uvjeri inozemnu javnost kako su predrasude o Hrvatima fašistima tek neukusne predrasude. Lalić pak navodi kako bi stranačka opcija koja bi na “programu Thompsona” izašla na izbore dobila jedva koji postotak glasova. Profesor Banac misli kako se Thompsona koristi da se politički ciljevi ostvare kroz nepolitička sredstva, kroz kvazidomoljubnu “demokraciju” koja nas dijeli, a ne spaja, koja širi poruke mržnje i živi simbolima šifriranih poruka, poput one prijeteće pjesme kako će se opet ako treba “spustit gusta magla”. - A što to znači, ne treba biti posebno pametan da se dešifrira na “pravi način” - kaže Banac.

- Thompsonove poruke površinski gledano pobuđuju jedinstvo i nacionalnu svijest, zato se i okupilo toliko političara koji su se zagonetno smješkali, no što je ispod te površine - pita se Mraović. - Vidio sam na jednoj fotografiji lijepu djevojku koja je raširila šal na kojem otprilike piše da će opet crna noćca svanuti. Ova zagonetna rečenica govori kako u nas postoji živi supstrat krajnje desnice koja je spremna za akciju, ona jest malobrojna, ali mnogobrojna je publika koja će u datim okolnostima takvo što prešutno odobriti - kaže Mraović. - Desnica je predugo čekala da se izjasni o političko-povijesnim opcijama koje su je opterećivale i tek sada je osudu NDH na nedavnom saboru HDZ-a jasno iskazao Ivo Sanader, ne bez rizika da izgubi i kojeg glasača. No, upravo nakon takvog Sanaderova istupa Thompson se i neznajući pretvorio iz desničarski u ekstremno desničarski fenomen - kaže Lalić. - Približavanje Sanadera i HDZ-a građanskom centru Perkoviću je dostatno za ponovno oživljavanje krajnje desnice - smatra Mraović. Je li većina od pedesetak tisuća posjetitelja natiskanih na tribinama u Maksimiru bila iz redova pristaša nasljeđa Ante Pavelića? Jesu li mnogi među onima koji su i na HRT-u pokazivali fascinaciju Propadalovom scenografijom “većom od života” i “tolkienovskog“ vizualnog identiteta superstara iz Čavoglava, okorjeli “ustašofili“ ili pak netom regrutirane uzdanice novog hrvatskog ustaškog pokreta?, pita se glazbeni kritičar Zlatko Gall. Po njemu oba su ova pitanja samo naizgled blesava jer, sudeći po ljutim “prosvjedima”, od kojih ne odustaje Efraim Zuroff, koncertni “dernek“ na Maksimiru još je jedan neumoljiv dokaz trajne ustašizacije Hrvatske. - Priznajem da sam bio trajno nesklon i formi i (političkom) sadržaju Thompsonovih albuma i koncerata. Njegov je glazbeni iskaz za mene bio i ostao tek nedokuhana inačica balkanskog crossovera između pastirskog rocka Bijelog dugmeta i pseudoprogresivnog metala seamdesetih. I svježi naramak Thompsonovih stihova držim još sirovijom kombinacijom agitpropa s nazivnikom “blut und boden“ te nespretno “prepisanog“ Andrije Kačića Miošića, kaže Zlatko Gall. - Nakon Johnnyja Štulića, čije je pjesništvo bilo “rafiniranozajebantskobuntovno” treskanje u rock ritmu, dobili smo medijski svjesniju i spretniju personu. Dugo nisam znao tko je od onih čupavaca Johnny, a tko su ostali, dok je Thompson prepoznatljiv na kilometre. Sličan primjer je i Prljavo kazalište, no tamo je Ruža spontano postala nacionalna budnica pa su Prljavci iz koristi nastavili jahati na nacionalom tonu, a čini mi se da je Thompson autentičniji - kaže Mraović. - Njegovo hrvatstvo nije moje, niti su to vrijednosti na kojima mora počivati ova država, ali još se manje slažem s onima koji bi ga zabranjivali. Meni je bilo drago kad je u isto vrijeme dok je HTV prikazivao Thompsona, na OTV-u bio koncert Balaševića. Ne slušam ni jednog ni drugog, ali to je bio dokaz zrele i napredujuće pluralističke demokracije u Hrvatskoj - zaključio je Lalić. Pilsel pak smatra da Crkva Thompsona smatra svojim medijem, preko kojeg mnogi ideolozi poput Kaćunka ili Sudca promoviraju svoje konzervativne stavove. Naime, Pilsel smatra da Crkva preko Thompsona šalje poruku o ugroženosti. - Njegova “poezija” nije budućnost ni radost, nego strah i prijetnja. Što to znači “E, moj narode” nego prijetnja narodu koji po njemu nije dostojan? Nije to ni lirska ni romantična i ljubavna poezija u kakvu nas želi uvjeriti. To je ono što zabrinjava kod Thompsona, odnosno njegovih ideja - kaže Pilsel. - Thompson sebe predstavlja kao jedinog zaštitnika ugroženog hrvatstva, a zapravo je tribun frustriranih Hrvata. Za razliku od ranijih nastupa kada je svoj program impregnirao jasnim političkim porukama, Thompson se na maksimirskoj travi predstavio kao turbopopularni “estradnjak“, napominje Gall. Svi oni silni mačevi i zastave, pseudoratnički gard na pozornici, crna koža i lateks, bez šireg političkog konteksta - koji su Thompsonu na Poljudu davali odbjegli Gotovina, generali u Haagu, a Račan u Banskim dvorima - sada su se smjestili u prostor estrade, čak bliže perjanicima finskog AOR-metala negoli dvojici kumova: Mati Buliću i Miru Škori, kaže Gall. Thompson je prema Pilselu postao simbol onih koji se prepoznaju u tezama da je Sanader izdajnik i da se komunisti vraćaju na vlast, sve ono što čuju u svojim domovima i društvenoj klimi u kojoj se kreću. - Thompsonovi su fanovi i publika koja guta “kroatizirane“ narodnjake, ovisnici o subotnjim “ludnicama“ i “mrrrakovima“ uz polomljene ruke i dreku kakvog importiranog narodnjačkog barda. Među njima su - možda i najbrojniji - klinci kojima je važan samo “muving“. Svakako bez ideološkog, no ipak itekako jakog kulturološkog predznaka - zaključio je Gall.

jutarnji.hr