Hrvatska je u doba šoaha na dva oprečna načina bivala ‘veća od sebe’

Odluku Stjepana Mesića da pred kraj svojeg obavljanja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske odlikuje Efraima Zuroffa, moglo bi se svakovrsno pokušati omalovažiti iz ptičje perspektive cinizma, ali to bi bilo pogrešno i ružno.

Jedni bi se osporavatelji mogli narugati da su Mesić i Zuroff izvršili razmjenu komplimenata i nagrada. Drugi bi mogli podsjetiti da je Zuroff imao nesuglasica i s pokojnim Simonom Wiesenthalom čijim imenom je okitio naziv svojeg centra za lov na preostale nacističke zločince.

Treći bi prigovorili tome američkom useljeniku u Izrael da se nastanio na okupiranom području Zapadne obale, u Efratu južno od Jeruzalema. A četvrti bi ljutito gunđali da se “taj nametljivi stranac” drsko upetljavao u unutarnja hrvatska pitanja, nametao Hrvatima osjećaj krivnje i ignorirao suverenitet Lijepe naše.

Dio tih argumenata je neodrživ, a ostali su posve nebitni za temu hvatanja preostalih hitlerističkih zlikovaca te popratnih zasluga i za ovu zemlju.

Pitanje biblijske Judeje i Samarije, na kojima bi mogla nastati palestinska država, isuviše je bremenito i slojevito da bi ga se smjelo miješati s posve odvojenom temom SS-ovskog “konačnog rješenja židovskog pitanja u Europi”, temom u kojoj su dobro i zlo neporecivo razlučivi i jasni kristalnošću Kristalne noći koja je bila preludij te sramotne simfonije užasa.

Wiesenthal je imao nesuglasica sa Zuroffom i primjedbi na neke nijanse njegova rada, ali ne i na samu srž tih napora, a i sam je Wiesenhtal u ponečemu bio kritiziran, što ne umanjuje vrijednost njegova posvećivanja cijeloga života otkrivanju pritajenih trećerajhovskih inženjera zla.

A time je, kao i Zuroff, zadužio ne samo židovski, nego i ostale narode i cjelinu čovječanstva, opravši barem dio mrlje kolektivne suodgovornosti koja je na licima svih nas za sva zlodjela ogromnih razmjera, među kojima holokaust (šoah) u svojoj hladnoj sustavnosti i “djelotvornosti” zauzima posebno mjesto.

Hrvati su, pa i u cjelini svih narodnosnih skupina koje žive u Hrvatskoj kao i u ukupnosti domovinskih i iseljenih “potomaka Tuge i Buge”, razmjerno malobrojan narod, ali svojim ostvarenjima katkad dostižu pa i nadmašuju i mnoge “veće” nacije. To danas i ranije vrijedi u slučaju nekih sportova, ali je stjecajem okolnosti toga odlomka povijesti tako bilo i u burama Drugoga svjetskog rata.

U tome zgusnutom vremenu bila je Hrvatska, uz Njemačku, gotovo jedina barem nominalno posve neovisna država, koja je u ime “vladajuće rase”, hrvatskog naroda kako je tada bio definiran, s katoličkom i muslimanskom sastavnicom, prionula konclogorskom i drugovrsnom istrebljivanju, a na udaru kame, ali i diletantskije varijante ubijanja plinom su se, uz “Führeru” nepoćudne Židove i Rome, našli i Srbi.

Holokaust je bio sveeuropski projekt, uz huljske masovne dojave o skrivenim Židovima u Nizozemskoj, uz veliku marljivost francuskih željeznica u slanju ljudi prema logorima smrti, uz divljački entuzijazam ukrajinskih dragovoljaca, mađarskih salašijevaca, srpskih ljotićevaca, rumunjske Željezne garde, uz poljske mini-pogrome preživjelih, uz ledeni interes švicarskih banaka, uz srdačnu potporu antisemita odasvud, poput automobilskog magnata Henryja Forda iz SAD-a...

Međutim, Austrija iz koje su bili mnogi oduševljeni nacisti nije tada bila zasebna država, Francuska je bila raskomadana, Češka progutana, Srbija okupirana, Poljska nepostojeća, dok su Mussolinijev režim u Italiji ili Horthyjev u Mađarskoj uglavnom izbjegli iskazati se u genocidnom poslu.

Hrvatska bi se tu izdvajala negativnošću, jer je istrebljivala kao država a ne kao šumske bande poput nekih četničkih skupina, ali tada se dogodilo nešto iskupljujuće. Zgroženi ekstremizmom izvana nametnutog ustaškog režima, ubijanjem susjeda, predajom dijelova zemlje Italiji i drugima, Hrvati i ostali stanovnici NDH stvorili su najmasovniji i najbolje organizirani pokret otpora u Europi, koji su nakon njemačkog napada na SSSR poveli komunisti, ali su u njemu bili i mnogi iz dotad dominantnog HSS-a i brojni “obični ljudi” koji su željeli hrvatsku državu, ali ne zločinačku. U tome je hrvatska veličina bila i blistavija nego kasnije u sportskim arenama. A kada se 90-ih godina to htjelo izokrenuti, mnogi su se tome usprotivili i branili dobro ime hrvatsko. Među takvima su bili Stipe Mesić i Efraim Zuroff.

jutarnji.hr