Tražimo osobu koja je bila relativno važan i velik ustaški zločinac. Vjerujemo da je živ i da živi u Hrvatskoj. O detaljima ne mogu govoriti, jer sam s Ašnerom strašno pogriješio. Objavili smo njegovo ime dok je još bio u Hrvatskoj, i pobjegao je

Ovo je moja poruka Tuđmanu. Nadam se da se okreće u grobu, kazao nam je Ephraim Zuroff, direktor izraelskog ureda Centra Simon Wiesenthal, pokazujući nam hrvatsko državno odlikovanje što mu ga je prošlog ponedjeljka uručio predsjednik Republike Stjepan Mesić.

Taj lovac na naciste, koji se odbio sastati s Tuđmanom, deset godina kasnije u Tuđmanovu je bivšem uredu od predsjednika Republike primio Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom za »osobit doprinos borbi protiv povijesnog revizionizma i reafirmiranju antifašističkih temelja Hrvatske i uspostavljanju dobrih odnosa Hrvatske i Izraela«.

– Tko bi prije petnaest godina mogao očekivati da ću primiti takvu počast. Uistinu iznenađujuće, uz suzdržani je osmijeh prokomentirao Zuroff. No, primijetili smo, »pitanje je biste li bili odlikovani da Stjepan Mesić nije hrvatski predsjednik«.

– Slažem se. Predsjednik Mesić vrlo je hrabar politički vođa koji je čvrsto branio istinu i borio se protiv svih vrsta ustaške nostalgije. Učinio je što je mogao, premda nema neograničenu moć niti može promijeniti mišljenja desničarskih fanatika i ljudi isprana mozga. Ali, postavio je primjer poštenog i hrabrog govora o hrvatskoj povijesti.

Kakvo je mišljenje o Mesiću u Izraelu?

– Ondje ga, s dobrim razlozima, smatraju velikim prijateljem Izraela i židovskoga naroda.

Premda je izbor Ive Josipovića vjerojatno otklonio tu mogućnost, ima mišljenja da je u Hrvatskoj moguć povratak na atmosferu koja je prethodila izboru Mesića za predsjednika.

– To jest stvarna opasnost. Novog predsjednika ne poznajem, premda sam o njemu čuo dobrih stvari. Samo, hoće li imati Mesićevu hrabrost? A čak i na kraju desetljeća predsjednika Mesića, u Hrvatskoj još ima ozbiljnih problema.

Što se događa na Thompsonovim koncertima? Zašto ljudi misle da je patriotski pojaviti se s ustaškim simbolima? Zašto je Thompson najpopularniji hrvatski pjevač?

To je loš znak. To su vrlo duboko ukorijenjeni problemi. Hrvatska je podijeljena u dva ideološka tabora: antifašistički, utemeljen na borbi partizana protiv ustaša, i ustaški, koji misli da je NDH bila dobra.

A u sredini je mainstream društva, koji ne pripada nijednome od tih tabora. Tu su, prije svega, mladi. Bitka se vodi za srca i umove tih ljudi.

Pa kad vidim da na Thompsonovom koncertu uglavnom mladi nose ustaške znakove, smatram to ozbiljnim problemom. Kako se s tim nosi obrazovni sustav?

Bit ću iskren: moje je iskustvo da su hrvatski učitelji koji dolaze u Yad Vashem na obrazovanje o holokaustu među najtvrđima kada se govori o zločinima nacista i ustaša.

Što vam kažu?

– Ako im, primjerice, kažem da je suđenje Dinku Šakiću bilo najvažnije suđenje ustaškom zločincu u postkomunističkoj Europi, nisam siguran da svi to prihvaćaju. Nisam siguran ni da svi razumiju zašto je to suđenje bilo važno, i zašto je ono jedno od najvećih postignuća demokratske Hrvatske.

Evo i bolji primjer: kako objasniti činjenicu da na ceremoniji otvorenja Memorijalnog centra Jasenovac nitko nije spomenuo suđenje Šakiću? Trebalo je biti posve obrnuto: svatko ga je trebao spomenuti, jer je to suđenje dokaz da se demokratska Hrvatska odrekla ustaških zločina. Nitko nije rekao ni riječ!

Mislim da je to zato što o tome nije politički popularno govoriti. Politički lideri naprosto nisu htjeli krenuti tim putem.

Ili, zašto u memorijalu nema nijedne fotografije nijednoga ustaškog zapovjednika u Jasenovcu? Zato što se boje uperiti prstom u osobu. Govore o »ustašama«, o nečemu ili nekome tko nema ni imena ni lica...

To nije obrazovanje. Iskreno, to je idiotizam. Ali, nije slučajan. Ako niste u stanju reći da su Dinko Šakić i četiri zapovjednika Jasenovca ratni zločinci, masovni ubojice o čemu uopće razgovaramo?! Kako tada itko može očekivati da će mladi razumjeti kako je strašno nositi »U« na kapi ili zastavi?

Kako biste objasnili duboke korijene antisemitizma i fašizma u istočnoj Europi?

– Korijeni antisemitizma mnogo su dublji nego korijeni fašizma. Antisemitizam postoji stoljećima, i uglavnom su ga širile katolička i protestantska crkva.

I to je dio problema: koja je uloga crkve u Hrvatskoj u odricanju od ustaških zločina? Je li bilo misa za Antu Pavelića? Jest. Svećenik koji je pokopao Šakića rekao je, otprilike, da premda Šakić nije poštovao svih deset zapovijedi, ipak je uzoran čovjek.

Čekajte malo, o čemu govorite, pa ovaj je ubojica! To želite propovijedati u crkvi: ubijajte Židove, ubijajte Srbe?! Je li to kršćanstvo?!

Crkveni vođe imaju iznimno važnu ulogu u Hrvatskoj. Žalosno je da nisu aktivniji u osudi ustaške prošlosti.

Vaša knjiga o potrazi za zločincima prevedena je na srpski, ali ne i na hrvatski.

– Jako bih volio da bude prevedena i na hrvatski. U njoj su samo Hrvatskoj posvećena dva poglavlja, ostalim zemljama samo jedno. Naslov joj je »Operacija »Posljednja šansa«.

Jako me zanima bi li naišla na interes u Hrvatskoj. Nije to samo knjiga o Šakiću: ona je i o Thompsonu, o ulicama Mile Budaka...

Mnogo smo radili u Hrvatskoj, i mnogo pobjeda postigli. I sad radimo na jednom slučaju. Tražimo osobu koja je bila relativno važan i velik ustaški zločinac.

Najavljujete novi slučaj potrage?

– Najavit ću ga kad nađemo osobu. Vjerujemo da je živa i da živi u Hrvatskoj. O detaljima ne mogu govoriti, jer sam s Ašnerom strašno pogriješio. Objavili smo njegovo ime dok je još bio u Hrvatskoj, i pobjegao je. Tko bi očekivao da će 91-godišnjak pobjeći?

Katkad se čini da je problem s ratnim zločinima u tome što ih je toliko mnogo, jedni kao da prekrivaju druge... Kako s tim na kraj?

– Morate maksimizirati pravdu, nastojati što više zločinaca privesti pravdi. Svi ubojice nikada neće odgovarati. Imamo, dakle, posla sa simboličkom pravdom: da bismo poslali jasnu poruku, treba osuditi što više ratnih zločinaca.

novilist.hr