Izložba u Tel Avivu po prvi put pokazuje lične predmete Adolfa Eichmanna, egzekutor Holokausta, te se na uvid daju i dokumenti koji su omogućili njegovo hapšenje u Buenos Airesu i suđenje u Jerusalimu.

Čovjek u staklenoj kutiji na čuvenom suđenju u Jerusalimu, naročito kada je 15. decembra 1961. saslušao izrečenje smrtne kazne (obješen je 31. maja 1962.), ponajmanje kada je tvrdio da je nevin nije nimalo ličio na arogantnog Obersturmbannfürhera (čin paravojne nacističke snage ravan činu potpukovnika) SS-a koji je tehnički provodio Holokaust. Adolf Eichmann je više ličio na skromnog državnog namještenika a filozofkinja Hannah Arendt je sažela tu i druge impresije o Eichmannu i suđenju u knjizi, zapravo best selleru: 'Eichmann u Jerusalimu: Izvještaj o banalnosti zla'.

Nekoliko fetiša te 'banalnosti' mogu se promatrazi na jednoj izložbi otvorenoj ovaj nedjelju u Tel Avivu: lične stvari ratnog zločinca, staklena kabina u kojoj je boravio tokom suđenja, izvještaju o uhićenju i suđenju, itd. Iako je riječ o vrlo maloj izložbi, prema količini izloženim predmeta, izložba je jako uspješna, toliko, da od 20. aprila kreće u druge države.

Sadržaj izložbe je toliko atipičan kao i pokrovitelj: Mossad, tajna služba koja je ulovila Eichmanna koja po prvi puta pokazuje dio svoje arhive i koja o svim svojim agentima, mrtvima, penzionisanima i aktivnima, govori u pseudonimima jer je poznato samo ime šefa službe.

Karl Adolf Eichmann (Solingen, 19. marta 1906. – Ramla, 31. maja 1962.), njemački ratni zločinac, govorio je da je ušao u SS da bi 'napravio karijeru'. I napravio ju je. Tridesetih je godina XX. vijeka bio na čelu radne grupe koja je s cionistima pregovarao o planu da bi se izvršila masovna deportacija njemačkih jevreja u Palestinu. Plan nije izveden. Ali zato 1942. godine Adolf Hitler i šef SS-a, Reinhard Heydrich, povjerili su metodičkom Eichmannu kompleksnost teške logistike za sprovođenje 'konačnog rješenja jevrejskog pitanja', što je sinonim za potpuno uništenje Jevreja na teritoriji Trećeg Reicha te satelitskih državica kao što je bila Pavelićeva NDH a koja se, uz asistenciju djelova Katoličke crkve (naročito u BiH), jako potrudila da nacistički plan bude hitro proveden što je Heinrich Himler (Hitlerov šef svih sigurnosnih snaga u zemlji i inostranstvu) urgirao 5. maja 1943. posjetom Zagrebu i susretom s 'kolegom' Antom Pavelićem.

No, istorija nacizma je više poznata, mnogima ne i trag Adolfa Eichmanna koji se nakon rata krio a 1950. stiže u Italiju pod lažnim imenom Riccardo Klement, nakon čega će mu, zahvaljujući kontaktima s katoličkom hijerarhijom, uspjeti dobiti lažni pasoš s kojim stiže u Buenos Aires, tzv. štakorskom rutom kojom su u Argentinu (uglavnom iz Đenove) bježali nacisti i ustaše, svakako uz pomoć Vatikana.

U Argentini je uživao pomoć neofašističkog lidera Juana Dominga Perona ali i američke tajne službe CIA (koja je, manje više, znala ko stiže u navedenim brodovima u glavnu luku Buenos Aires). Najčvršća teorija govori da Amerikanci nisu željeli otkucati Eichmanna jer je ovaj znao ko sve od bivših saradnika radi u administraciji njemačkog kancelara Konrada Adenauera, čiji je uticaj i čija je stabilnost bila od krucijalne važnosti za ulogu SAD-a u procesu obnove Njemačke i postratne Evrope.

Eichmann je živio prilično mirno (bilježe se i neki susreti s ustašama u Buenos Airesu) dok jedan od njegovih sinova, Klaus, nije zavolio mladu curu pod imenom Sylvia, kćer Jevreja koji je preživio grozote konc-logora Dachau. Ona je identifikovala Klementa kao Eichmanna i vijest je došla do Mossada koji je organizovao njegovu otmicu.

Desetak izraelskih agenata je ušlo u Argentinu i montirali su operaciju. Jednoga dana nakon posla u tvronici Mercedes Benz, kada se vraćao doma autobusom, bilo je to 11. maja 1960., agenti su ga zaskočili i kidnapovali. Devet dana kasnije su ga izvukli iz zemlje, drogiranog i u uniformi pilota pretvarajući da je član posade vazduhoplova izraelske države kompanije EL AL. S kontrolama koje postoje u vazdušnim lukama, ta bi operacija danas bila nemoguća.

Na izložbi se čak izlaže inekcija kojom su agenti držali Eichmanna pod sedativima, ono što je imao kod sebe posljednjih dana života (kutija za cigarete, ključevi, mali nožić, češalj, itd), stolica na kojoj je sjedio tokom suđenja, staklena blindirana kabina, te izvještaji agenata o tome kako su ga prepoznali (po ušima).

Od 1933. godine bio je SS-ovski zvaničnik, a od 1939. godine šef odjela IV B 4, sa zadatkom provođenja totalnog uništenja Jevreja u cijelo okupiranoj Evropi. Jedan je od glavnih organizatora i izvršitelja ovog genocida, u kojem je oko 6 miliona muškaraca, žena i djece strijeljano, obješeno ili masovno otrovano u gasnim komorama. Oko 400.000 Jevreja poslano je u gasne komore po direktnoj Eichmannovoj zapovjedi.

Na suđenju u Jerusalimu osuđen je na smrt i obješen. Kremiran je, ali mu je pepeo prosut po Sredozemlju daleko od obala kako niti jedna država ne bi mogla biti počivalište ovom zločincu. Prije vješanja, popio je pola boce Carmela, vrste suvog izraelskog vina. Nije pojeo zadnji obrok.

Do suđenja, Izrael nije baš previše vodio računa o žrtvama Holokaustu i sam genocid je bio tretiran kao nešto sekundarno. Ali nakon suđenja, Holokaust je postao moralni temelj za legitimnost izraelske države. Ko god, na bilo koji način, relativizira nacističke zločine ili činove onih koji veličaju naciste i njihove pomagaće, može očekivati ozbiljnu kritiku, baš kao što se dogodilo Ivi Josipoviću, među ostalim, zbog netaktičnog odgovora na protest Efraima Zuroffa nakon nedavnih misa zadušnica za ustaškog ratnog zločinca Antu Pavelića nakon čega se hrvatski predsjednik temeljito ispričao u Knessetu, izraelskom parlamentu, za zločine Hrvata nad jevrejima.

nezavisne.com