Najpoznatiji hrvatski lovac na ratne zlocince iz Drugoga svjetskoga rata Alen Budaj, koji je nedavno otkrio Milivoja Ašnera, zabilježio je nov uspjeh. Mladi Požežanin je nakon višemjesecnog istraživanja u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) otkrio punih 17 sanduka dokumenata i svjedocenja o teškim zlocinima ustaškog stožernika Ive Rojnice u ratnom Dubrovniku. Budaj, koji je u meduvremenu postao službeni istražitelj jeruzalemskog Centra Simona Wiesenthala (SWC) za Hrvatsku, svoja je otkrica predao policijskim istražiteljima za ratne zlocine, od kojih ocekuje oživljavanje postupka protiv Rojnice. "Kada sam vidio da je istraga protiv Rojnice zamrla, predložio sam Efraimu Zuroffu da prokopam po Arhivu, jer nisam vjerovao da o njemu tamo nema nicega kao što se tvrdilo. Kada je bilo o Ašneru, kako ne bi bilo o Rojnici, koji je bio na daleko višem položaju u ustaškoj hijerarhiji", razmišljao je Budaj.

LOŠE ISKUSTVO IZ SLUCAJA AŠNER
Postupci za zlocine iz Drugoga svjetskoga rata, naime, najcešce se spotaknu o nedostatak pravih dokaza: zbog protoka tolikih godina pocinitelji, s promijenjenim identitetom, dobro se kriju (slucaj Ašner), svjedoci uglavnom više nisu živi, a pisani tragovi su rijetki i najcešce dobro skriveni. Upravo zbog toga zapeli su postupci protiv Ašnera, Nade Šakic, Mirka Eterovica, a to je bio razlog i zamrzavanju postupka protiv Rojnice, koji danas pod svojim imenom živi u Argentini.
Budaj uz to naglašava i "cudne, neodredene i uvijene odgovore Državnoga arhiva" kada je rijec o gradi protiv ustaških ratnih zlocinaca, iz kojih, kako kaže, proizlazi da oni uopce nemaju kontrolu nad svojom povijesnom gradom.
Kada je o Rojnici rijec, Budaj u to nije želio povjerovati i pritom se poslužio malim lukavstvom. Nakon lošeg iskustva iz slucaja Ašner, kada su mnogi prikriveno ili otvoreno opstruirali njegovu istragu, Budaj je sada skrivao cilj svog istraživanja. U Arhivu tako nitko nije imao pojma koju osobu istražuje, što je, kako se cini, onemogucilo bilo kakvu sabotažu istrage. Iako se dosad protiv Rojnice jedino mahalo njegovom zabranom kretanja Židovima i Srbima Dubrovnikom, Budaj je u 17 kutija dokumenata što ih je prikupila poslijeratna Zemaljska komisija za utvrdivanje ratnih zlocina pronašao niz dokumenata o uhicenjima, zlostavljanjima, pljacki, deportacijama i ubojstvima gospodara života i smrti u Dubrovniku 1941. godine.
Iako mnogi koji pokušavaju relativizirati ustaške zlocine dovode u pitanje dokumente Zemaljske komisije, Budaj tvrdi da je rijec o uglavnom pouzdanoj gradi koja se temelji na dragocjenim i osobno potpisanim svjedocanstvima.

ODLIKOVAN ZA "ZASLUGE"
Prema tim svjedocenjima, Rojnica je u lipnju 1941. naredio uhicenje Vjekoslava Skolza, držao ga u zatvoru osam dana, uz stalno zlostavljanje. Istoga su mjeseca prema nalogu ustaškog stožernika Ive Rojnice uhiceni Ante, Aleksandar i Anka Kurtovic. Tri mjeseca bili su u zatvoru, a Aleksandar je, prema Rojnicinom nalogu, preko Sarajeva deportiran u logor u Gospicu, gdje je likvidiran. Rojnica im je opljackao stan, odnio dragocjenosti, vrijednosne papire i namještaj. Koncem lipnja Rojnica je uhitio Ivana Agazzija i šestoricu njegovih drugova, koji su završili u logoru pod optužbom da su komunisti. Dana 21. lipnja naredio je premetacinu stana Stjepe Korpocica, pri cemu mu je oduzeo radioaparat marke Phillips, a istoga je dana uhitio Josipa Miloslavica i naredio njegovu deportaciju u logor, u kojem je i likvidiran.
Svjedoci terete Rojnicu da je 25. lipnja uhitio Venceslava Fišera i 14 njegovih drugova, zatvorio ih i zlostavljao. Svi se oni poimence nabrajaju, uz oznaku nacionalnosti. Tu je prijavu protiv Rojnice potpisao upravo preživjeli Fišer, koji navodi da je "u svojstvu ustaškog stožernika Rojnica izdavao naloge i upute podredenima za razna zlodjela: uhapšeni su završavali u zatvorima i logorima iz kojih se nisu vracali".
Rojnica je tako 4. svibnja 1941. izdao nalog za uhicenje i deportaciju Antuna Budalica u Sarajevo. Budalic se nije vratio. Dokumenti o Rojnici svjedoce da je rijec o covjeku koji je "striktno, savjesno i zdušno" riješio pitanje Židova u Dubrovniku, a o njegovu držanju mnogo govori svjedocenje jedne žene koja je tražila istinu o svom mužu, kojeg je dao zatvoriti. "Samo se cerio i govorio da nema pojma gdje mi je muž", piše u svjedocanstvu.
U kolovozu iste godine Rojnica je izdao nalog za uhicenje Jove Arbutine i tri clana njegove obitelji. Njih su odveli u logor u Jablanicu, a Rojnica im je opljackao stan.
Za svoje "zasluge" Rojnica je i odlikovan Redom za zasluge 2. stupnja, "za osobito savjesno, revnosno i požrtvovno vršenje dužnosti u ustaškom pokretu", kako piše u ustaškim Narodnim novinama od 29. srpnja 1944. godine.

NAJVECI PROBLEM STRAH SVJEDOKA
I da ne bi bilo nikakve zabune, Budaj nije kopirao dokumente, nego je precizno ispisao brojeve i oznake kutija s dokumentima o Rojnicinim zlocinima, i tu bilješku predao policajcima. "Ako slucajno tih dokumenata tamo više ne bude, nece biti teško utvrditi tko ih je sakrio", dometnuo je. "Mora da je Rojnica bio višestruko zašticena osoba, kada su u Arhivu cijelo vrijeme postojali ovi dokumenti, a nitko mu ništa nije smio", primjecuje Budaj, nadajuci se da ce postupak sada krenuti i biti ubrzan.
Ipak, svjestan je da nece biti lako. "Kod slucaja Ašner jedna sutkinja-porotnica bahato me zapitala: 'Pa što si cekao 50 godina?', a jedan sudac porotnik je dobacio: 'Pa on je samo radio svoj posao!'", ispricao nam je Budaj.
Ipak, najveci problem bit ce strah svjedoka od suocavanja sa zlocinom i sa zlocincem. Iako su prošle tolike godine, ljudi se još boje, kao da isto zlo koje je onda vladalo Hrvatskom još uvijek ima moc. I s pravom, sve dok njihovi zlocini ne budu kažnjeni.


Glas slavonije, July 23, 2005