DON'T CRY FOR ME, CROATIA!

Igor LASIC

Prošlog je tjedna direktor Centra "Simon Wiesenthal" Ephraim Zuroff u Zagrebu na Okruglom stolu Židovske zajednice nanovo podsjetio na cinjenicu da Hrvatska nije ni pokušala zatražiti od Argentine njezina državljanina Ivu Rojnicu , a kamoli da bi on vec bio izrucen i ukljucen u sudski proces s optužbom da je tokom Drugog svjetskog rata kao ustaški stožernik u Dubrovniku pocinio ratni zlocin nad civilnim stanovništvom. Zuroff je u ime cuvene institucije za pronalaženje i privodenje pravdi ratnih zlocinaca koji su sudjelovali u holokaustu nad Židovima, medutim, pripomenuo takoder da pokretanje pravosudnog postupka nad Rojnicom u Hrvatskoj onemogucavaju izvjesni njegovi "utjecajni prijatelji" i da je za konacno rješenje slucaja "jedina prepreka politika".

Nije time receno doista ništa novo, ali je barem potvrdeno kako hrvatska politika upletanja u pravosude ima svoj dugogodišnji neometan kontinuitet. Prije tri godine tražili smo izjavu od državnog odvjetnika Mladena Bajica povodom neriješenog zahtjeva predsjednika RH Stipe Mesica i Ephraima Zuroffa otprije pet godina da se Rojnicu napokon uzme u obzir. Preliminarni, formalni Bajicev odgovor Mesicu bio je da u prilogu Zuroffove prijave "nema dovoljno materijala za opsežniju istragu". Ni dva ljeta nakon prijave, dakle, 2003. godine, državni odvjetnik nije raspolagao širim fondom informacija, što znaci da dotad ništa nije ni bilo ucinjeno.

Nakon posljednjeg Zuroffovog istupa, ovih dana ponovno smo po istom poslu pisali Bajicu , i dobili odgovor nadležne županijske državne odvjetnice Višnje Loncar (iste koja je svojedobno tražila zatvor za Feralove urednike Viktora Ivancica i Marinka Culica zbog stavljanja Tudmana i Franca u istu recenicu). Prema njezinu dopisu, još uvijek traje "predistražni kazneni postupak", naime, "zbog osnova sumnje da bi se u ponašanju imenovanog stjecali elementi kaznenog djela ratnog zlocina", itd. Ukratko prepricano s faxa, tri godine trebalo je (županijskom) državnom odvjetništvu da zatraži pripadajucu dokumentaciju od Hrvatskog državnog arhiva, kao i od Republike Argentine, zatim da se kod samoukog istraživaca ratnih zlocina Alena Budaja raspita o onome na što je o Rojnici naletio istražujuci dokumente o požeškom ustaškom zlocincu Milanu Ašneru , pa još i da zapocne suradnju s historiografskim i arhivskim ustanovama u Srbiji. Sveukupno pet godina za cetiri predkoraka predistražnog predpostupka.

O ustaškom stožerniku Ivi Rojnici pisali smo u Feralu još 1993. godine i tada ucinili puno više negoli je po svoj prilici moguce postici danas napomenom da je ostarjeli emigrant jednom davno ipak pocinio sasvim evidentan zlocin. Sve vrijeme smo ga i evidentirali vec notornom uredbom s Rojnicinim potpisom, o ogranicenom kretanju i poslovanju Židova i Srba, te obecanim "strogim kaznama" za one koji budu kršili uredbu, a još su im kao bonus oduzeti svi radio-prijemnici. Pisanje je otprve upalilo, tadašnji predsjednik RH Franjo Tudman bio je zbog medunarodne javnosti prinuden povuci vec potpisane pocasno-veleposlanicke vjerodajnice za Rojnicu u Argentini. Jasno, bivšem ustaškom stožerniku nije ta vrla dužnost bila namijenjena bez mirnodopskih zasluga. Nakon što je koncem rata pobjegao iz Jugoslavije, u tršcanskom zatvoru glumeci ludaka što umišlja da je Ivan Krstitelj, Ivo Rojnica u Argentini se obogatio na vunenoj trikotaži, e da bi dio zarade koje desetljece kasnije donirao HDZ-u.

Orden Rojnici

Na znanje svima kojima potom nije bilo jasno je li Rojnica u Republici Hrvatskoj persona grata ili non, Tudman je zaslužnom našijencu urucio Orden kneza Trpimira. Nesudeni ambasador reagirao je na opoziv s punim razumijevanjem, prokazujuci "podzemlje" koje i na taj nacin, eto, vrši politicki pritisak na mladu hrvatsku državu. Državna kuca Narodne novine zauzvrat je 1994. objavila knjigu Ive Rojnice "Susreti i doživljaji" u kojoj se on implicite ograduje od rasnih zakona prema Židovima, a što ih je marljivo slijedio i po kojima su toliki ljudi proslijedeni u logor. U istoj knjizi, avaj, Rojnica naziva Srbe "istocnjackim smecem" i povodom izdanja kazuje u režimskoj Slobodnoj Dalmaciji da bi "ponovo ucinio sve kao 1941. godine". Bilježimo ga i 2000. godine, kada u državno subvencioniranom Hrvatskom slovu izjavljuje kako treba protjerati iz Hrvatske sve gradane srpske nacionalnosti koji su ovamo došli poslije Prvog svjetskog rata.

Susreti i doživljaji" donose i veoma zanimljivu epizodu iz Rojnicinih poratnih sjecanja, u kojoj saznajemo kako je provoditelj rasnih zakona i nalogodavac te potpisnik pripadajucih uredbi šezdesetih nakratko posjetio – Izrael. Glavni razlog putovanja bilo je ovaj put potpisivanje veceg broja razglednica što ce ih Rojnica poslati židovskim biznismenima u Argentini, ne bi li nekako pridobio njihovo povjerenje narušeno jednom novinskom polemikom o njegovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. Pothvat je uspio, Ivo Rojnica uvjerio se da još niti približno nije došao na red, a i bio je tada na životu veliki broj još vecih grešnika iz istog rata i s iste ratne strane. Danas, osumnjicio je Zuroff hrvatske vlasti, kao da se ceka ne bi li i Rojnica umro bez sudenja.

"Crveni" bezbožnici

Jer, to što Rojnicu posljednjih godina nešto rjede vidamo u Hrvatskoj i Dubrovniku nego tokom prošlog desetljeca, više je posljedicom njegove poodmakle životne dobi negoli stasavanja pravne države koja bi ga imala posebno brinuti. Naprotiv, ne bi ni bilo razloga da ga dubrovacka gradonacelnica Dubravka Šuica danas ne primi, baš kao što ga je službeno primio i Nikola Obuljen 1996. godine, da bi malo popricali o aktualnoj situaciji u zemlji i Gradu. Ako dobro pamtimo, nije se našao nijedan od dubrovackih Židova da kaže što misli o gradonacelnikovoj audijenciji, uglavnom zato što je vojska Ive Rojnice poslala u smrt sve koji nisu na vrijeme pobjegli pod zaštitu kudikamo obzirnijih talijanskih fašista. Rojnica se danas, uostalom, ne mora plašiti zahtjeva za izrucenjem i zbog cinjenice da je dolazio u Republiku Hrvatsku za vrijeme sviju njezinih stranacko-koalicijskih garnitura na vlasti, a nijedna nije pokazivala želju da ga službeno zadrži.

Odgovor na pitanje koje nam nije ponudio niti Zuroff , o imenima "utjecajnih prijatelja" Ive Rojnice u Hrvatskoj, valja za svaki slucaj potražiti i medu hrvatskim rimokatolickim klerom, a konkretno u splitsko-makarskoj nadbiskupiji cije svecenstvo ne krije privrženost Rojnici . Pokojni nadbiskup Frane Franic tako je 1996. godine zatražio od Tudmanovog režima da argentinskog Hrvata zaštiti od "crvenih" bezbožnika, onih koji se "ne mogu odreci svoga Marxa ". Prisnažio je tada msgr. Franic novim svjedocanstvom o zaslugama Ive Rojnice , zapravo i svojevrsnom dugu koji se izražava posve materijalisticki: "Kada smo napokon, nakon 20 godina traženja, dobili dozvolu za gradnju konkatedrale sv. Petra u Splitu, moj prijatelj Ivo Rojnica je duboko posegnuo u svoj džep i dao mi na ruke, bez ikakvih priznanica, pedeset tisuca americkih dolara..." A blagopocivšem predsjedniku ne pakovati – njegovi postupci nipošto ne obvezuju današnjeg premijera RH i predsjednika HDZ-a Ivu Sanadera , izrazito bliskog splitskim crkvenim krugovima, da Rojnicu i dalje štiti od zakona. O kukavnom pak oportunizmu koalicijske vlasti izmedu dva nastupa HDZ-a, bolje je ne trošiti više od ove recenice.

Prošla ministrica pravosuda RH Vesna Škare-Ožbolt u razgovoru za Feral ipak nije pristala uz tezu da na rad državnog odvjetništva utjece tzv. politicka volja, trenutni interes vladajucih i tobožnje opozicije. "Ne tvrdim ni suprotno, ali mogu reci da odvjetništvo svakako ne bi smjelo uzimati u obzir nikakvu politicku volju, nego raditi svoj posao bez obzira na takve cinitelje", rekla nam je Škare-Ožbolt .

Ožbolt: "Ozbiljne dvojbe"

Feral : "Jesu li tako postupali dok ste vi bili ministrica?"

Škare-Ožbolt : "Dok sam ja bila ministrica, prihvacali smo svaku njihovu inicijativu. Naime, inicijativa i mora polaziti od njih, da ne bismo morali govoriti o politickoj volji."

Feral : "Znate li zašto onda nije rašcišcen Rojnicin slucaj, a da i ne spominjemo druge?"

Škare-Ožbolt : "U tom smislu sam nedavno i govorila o svemu tome... Mislim da je konacno sazrelo vrijeme da se politika u potpunosti makne od teme ratnih zlocina. Odvjetništvo treba pustiti da radi svoj posao, o njihovim inicijativama se uopce ne bi trebalo politicki raspravljati."

Feral : "Ali, dosad nije bilo tako?"

Škare Ožbolt : "To ne bih komentirala."

Feral : "To se stalno komentira, politicki i pravno."

Škare-Ožbolt : "Ako državno odvjetništvo pogriješi, pa se to eventualno dogodi i više puta, saborski zastupnici imaju mogucnost rasprave o radu odvjetništva. Tako se i postupa."

Feral : "Brine li vas što uza sve to još ne znamo ništa o njihovom radu na slucaju Rojnica ?"

Škare-Ožbolt : "Kad je rijec o ratnim zlocinima, uvijek se radi o puno posla za pravnu državu, puno ozbiljnih dvojbi."

Feral : "Pa bi li trebalo ozbiljnije razmotriti taj slucaj?"

Škare-Ožbolt : "Nema stvari koju ne bi trebalo uzeti u obzir kad su takva pitanja posrijedi. Sve treba uciniti."

Feral : "Podici optužnicu protiv Rojnice ?"

Škare-Ožbolt : "Dokazi moraju biti procijenjeni, a ja ne znam cime raspolaže državno odvjetništvo."

Feral : "Ni mi ne znamo. Osim politickom nevoljkošcu da pokrene proces ili da objasni zašto ga ne pokrece."

Škare-Ožbolt : "To nipošto ne bi smjelo biti tako..."

Feral : "Kakva je vaša politicka volja u vezi s tim?"

Škare-Ožbolt : "Moja politicka volja nije bitna, ne bih govorila o njoj. Niti se protivila istrazi ako za nju ima osnove, pa se i sama pitam zašto nije pokrenuta ako osnove ima. Ili je valjda nema, ali zašto nam to netko ne objasni..."

Javni interes

"Kao bivši ustaški stožernik Ivo Rojnica sigurno nije bio podobna licnost da kao veleposlanik zastupa današnju Hrvatsku", smatra publicist Slavko Goldstein , "a o cemu se kombiniralo za vrijeme Tudmanova režima. Ipak, to još ne znaci da postoje razlozi za krivicno gonjenje. Ne mogu o tome suditi jer ne znam sve cinjenice, ali o tome bi državno odvjetništvo trebalo obavijestiti hrvatsku javnost. Na osnovi prijave Ephraima Zuroffa odvjetništvo je razmatralo slucaj, a nije pokrenulo postupak. Mislim da je bez obzira na formalne zakonske obaveze, u ovom ocito važnom slucaju odvjetništvo radi javnog interesa dužno reci što je sve tocno ustanovilo i zašto ne pokrece postupak", rekao nam je Goldstein .

I da ne zaboravimo, uslijed obilate arhive o našem heroju, a ne zlocincu: Feral je '98. prvi objavio i pismo umirovljene odvjetnice Anke Lujak iz Dubrovnika, Ephraimu Zuroffu , u kojemu ta prekaljena ilegalka i partizanka iz Drugog svjetskog rata i kasnije ugledna pravnica, iznosi svoje osobno svjedocenje. Ivo Rojnica spasio joj je život, kaže Anka Lujak , nakon što su je ustaške vlasti dvaput zatvorile u Lovrijencu. Rojnica je možda spasio još koga, ali je istodobno naredio progon nad stotinama sugradana po rasnoj i nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a to je situacija koju su nam dužne pravno rastumaciti javne te strucne nadležne institucije, namjesto da cekaju dok se slucaj ne pretvori u prah. Ako ništa drugo, ne bi lijepo bilo da nam se obistini cuveno prokletstvo Ive Rojnice , što ga je izrekao prije tocno 10 godina: "Mi Hrvati imamo dobrih vrlina kao narod i pojedinci, ali isto tako imamo i teških mana. Lako se oduševimo, lako vjerujemo, lako opraštamo i, što je najgore, lako zaboravljamo."

EPHRAIM ZUROFF, DIREKTOR CENTRA "SIMON WIESENTHAL"

ROJNICU ŠTITE VLADINI KRUGOVI

- Tko su "utjecajni prijatelji" Ive Rojnice koje ste prije nekoliko dana spomenuli kao njegove zaštitnike u Hrvatskoj?

- Svatko tko je izabran na dužnost ambasadora u relativno velikoj i važnoj zemlji kao što je Argentina, ocito ima veze u visokim vladinim krugovima. Znajuci za obilje dokumenata protiv Ive Rojnice koji su godinama ležali naokolo u hrvatskim arhivama, a da nisu nikad iskorišteni za pripremu optužnice, postaje jasno da ga netko štiti.

- Ivo Rojnica šezdesetih je neometano posjetio Izrael. Je li država Izrael barem kasnije ucinila išta da pospješi njegovo sudsko gonjenje? Je li Centar "Simon Wiesenthal" na tome suradivao s izraelskom državom?

- Sasvim je jasno da država Izrael nije imala pojma o Rojnicinim ratnim aktivnostima, pa prema tome nije ni poduzela nikakve korake da ga privede pravdi. Koliko znam, sam Simon Wiesenthal takoder nije imao saznanja o njegovim zlocinima.

- Zbog cega vaš Centar – kao jedina institucija, izuzev medijskih, koja povremeno javno potegne pitanje Rojnice – to vec dugi niz godina ipak cini samo povremeno?

- Ivo Rojnica je samo jedan od podosta nacistickih ratnih zlocinaca koje Centar "Simon Wiesenthal" nastoji privesti pravdi. Naši napori takoder su dugorocno ovisni o kvaliteti istraživanja slucaja. Svaki put kad se otkrije bilo koji novi dokaz, mi obnovimo napore za realiziranje sudskog postupka. Konacno, uspjeh ovih nastojanja izuzetno je ovisan o lokalnim faktorima i kampanji za privodenje zlocinca pravdi.

Tena ERCEG .

Feral Tribune, 28.06.2006