Ne
bojim se za svoj život iako je bivša ustaška
emigracija i dalje vrlo jaka u Hrvatskoj
Pisala: Aleksandra Štingl
Snimio: Darije Petkovic
Globus otkriva: Tko je covjek koji je Centru
Simona Wiesenthala - što je nedavno pokrenuo
veliku operaciju pod nazivom Posljednja šansa,
potragu za posljednjim živim nacistickim
zlocincima koji su izbjegli ruku pravde - prijavio
92-godišnjeg Milivoja Ašnera, upravitelja
Predstojništva gradskog redarstva u Požegi
od 1941.-1942., pripadnika ustaškog pokreta,
optuživši ga za provedbu rasnih zakona
Nezavisne Države Hrvatske, što je
odvela u smrt stotine požeških Židova
i Srba, te za stradanja Hrvata antifašista
i drugih "nepocudnih elemenata"
I prije nego što je u Hrvatskoj službeno
zapocela akcija Posljednja šansa centra
Simon Wiesenthal i Zaklade Targum Shlishi,
u kojoj se nudi deset tisuca dolara za informacije
koja bi dovele do kaznenog progona i sudske
presude onima koji su pocinili nacisticke zlocine
u Drugome svjetskom ratu, u Centar je dostavljena
opsežna dokumentacija o pocinitelju ratnog
zlocina s prostora Hrvatske.
Dokumentaciju o Milivoju Ašneru, ustaškom šefu
policije odgovornom za eliminaciju Židova
s podrucja Požege, nekoliko je dana prije
pokretanja akcije Efraimu Zuroffu, direktoru
Centra Simon Wiesenthal, dostavio Alen Budaj,
dvadesetsedmogodišnji mladic rodom iz
Požege, po struci trgovac. Alen Budaj
sedam je godina istraživao o židovskoj
zajednici u Požegi i njihovu stradanju
tijekom Drugoga svjetskog rata, a nakon što
je saznao da se Efraim Zuroff bavi problematikom
holokausta, pokazao mu je svoje istraživanje
i proslijedio mu prikupljenu dokumentaciju.
To je, naime, jedinstven slucaj da se i prije
pokretanja akcije u Centar dostavi tako iscrpna
dokumentacija s kojom slucaj može ravno
na sud. Gradanski odbor za ljudska prava, otkako
je objavljeno ime Milivoja Ašnera, vec
je zaprimio tri poziva osoba koje mogu posvjedociti što
je sve za vrijeme Drugoga svjetskog rata cinio
Ašner.
Kuce na grobnicama
- Kako ste i zašto zapoceli istražiivanje
o stradanju Židova u Požegi?
Istraživanje o povijesti židovske
zajednice u gradu Požegi zapoceo sam prije
sedam godina ogorcen nacinom na koji se Požežani
odnose prema Židovima. Oni nikada nisu željeli
istaknuti njihovu ulogu u razvoju Požege,
a ona je toliko znacajna da se ne smije zanemariti.
U knjigama nekolicine povjesnicara s podrucja
Požege Židovi se spominju tek u nekoliko
recenica, iz kojih nije vidljivo koliki su
utjecaj i kakvu ulogu imali u gospodarstvu,
kulturi, znanosti i, opcenito, u javnom životu
grada.
- To je bio jedini razlog da zapocnete istraživanje?
Prije sedam godina prvi sam put posjetio židovsko
groblje u Požegi, i to me jako potreslo.
Groblje, koje danas ima tek pedesetak grobova,
strašno je razrušeno jer se u njega
vec godinama ništa ne ulaže. Od stanovnika
grada saznao sam da su nakon Drugoga svjetskog
rata neki pojedinci gradili obiteljske kuce
na grobnicama, koje su pritom služile
kao temelji, i ta me cinjenica užasnula.
- Jeste li se možda u istraživanje
upustili i zbog svog porijekla?
Moji su porijeklom Židovi u trecem koljenu,
ali to uopce nije utjecalo na moj istraživacki
rad. Ja sam u prvom redu želio prikazati
dolazak Židova u Požegu i njihovo
stradanje.
- Što ste prvo ucinili? Odakle je pocelo
istraživanje?
Krenuo sam u potragu za preživjelima
po svim mogucim institucijama koje cuvaju arhivsku
gradu, od muzeja, arhiva i dr. Ipak, najprije
sam morao saznati tko je sve na tom podrucju živio,
a onda sam morao ustanoviti tko je od njih
preživio i gdje se sada nalaze. Ispocetka
sam mislio da necu uspjeti, jer sam smatrao
da je vecina grade iz koje bih mogao dobiti
potrebne podatke vec uništena. Medutim,
malo-pomalo, poceo sam slagati kockice u mozaik
dogadaja rata i rekonstruirati život židovske
zajednice.
URL:
http://www.globus.com.hr/Default.aspx?BrojID=61
|
