Pisala: Aleksandra Štingl
Snimio: Darije Petkovic

GINICIJATORI Akciju Posljednja šansa javnosti su predstavili predsjednik Mesic, Zoran Pusic i Efraim Zuroff

Strah od Ašnera
- Kako ste i kada saznali da je Ašner u Hrvatskoj?

Prije godinu dana nazvao me prijatelj Vladimir Bunjevcevic i zamolio da dodem k njemu jer mi ima nešto vrlo važno reci, a ne može preko telefona. Došao sam k njemu i on mi je rekao da se Ašner vratio u Hrvatsku te da stanuje u obiteljskoj kuci u Daruvaru. Odgovorio sam da to nije moguce, jer je prema mojim informacijama Ašner stradao na Bleiburgu, odnosno, u logoru Crno. Ocito je bio prelukav i izbjegao smrt. Bunjevcevic mi je još priopcio kako se Ašner vratio iz Klagenfurta, gdje je imao svoju tvrtku. Poslije sam doznao da je Ašner 2000. godine u Hrvatskoj osnovao Izvornu hrvatsku seljacku stranku i kao njezin predsjednik izašao u javnost s inicijativom da se osnuje Hrvatska agrarna banka, s novcem hrvatskih iseljenika.

- Jeste li odlucili otici u Daruvar i osobno ga pronaci?

Da. Bunjevcevicu sam rekao da cu se spremiti i otici k Ašneru. Kanio sam doci pred njega i reci mu kako me zanima njegova stranka i da želim biti njezin clan. Bunjevcevicu sam objasnio kako cu usput odglumiti mladog covjeka kojeg zanima ustaški pokret i koji gaji simpatije prema tom pokretu, pa cu ga tako navesti da mi isprica što je radio u Požegi 1941. i 1942. Bunjevcevic je u tom trenutku skocio sa stolice i kategoricki rekao: "Ne!", jer je smatrao da je Ašner prelukav te da bi me razotkrio. On je i nakon 60 godina imao neizrecivo veliki strah od Ašnera. Kad sam dolazio k njemu, uvijek bi polagano odškrinuo vrata, a ja sam se morao glasno najaviti i reci da sam to ja. Kad je cuo da se Ašner vratio, danonocno je strahovao. Cini se da mu je strah usadio Mata Novacic s kojim ga je zajedno Ašner uhapsio 1941., a koji je ujedno i otkrio informaciju da se Ašner vratio u Hrvatsku. Iako je Bunjevcevic tada tvrdio da nešto moraju poduzeti da se kazni taj zlocinac, Mata Novacic mu je preporucio da ne ceprka po prošlosti, jer ce sigurno nastradati.

- Tko je Vladimir Bunjevcevic?

Bunjevcevic je bio iz radnicke obitelji koja je bila naklonjena lijevoj opciji, sudionik antifašistickog rata i iskreni prijatelj Židova. Upoznao sam ga prije cetiri godine preko jedne gospode u Požegi. Kad je stvorena NDH, došao je na udar kao sumnjivac, iako je tada imao samo 17 godina. Ašner ga je optužio da je vukao ukradene topove za cetnike i partizane, iako je sasvim jasno da su takav top mogli vuci samo konji. Bez ikakvih predistražnih radnji otpremljen je u provizorni logor u središtu Požege, na lokaciji atletskog stadiona. Jedne ljetne veceri, kad mu je teta donijela hranu, iskoristio je nesmotrenost mladog stražara i pobjegao do tetine kuce gdje se sakrio. Njegova je majka kasnije zamolila ustaškog oficira Dragutina Ðurica da se zauzme za Vladimira, što je ovaj i ucinio.

- Je li on još živ?

Ne, umro je prošle godine, ne docekavši sudenje ovom zlocincu. Dan prije njegove smrti posjetio sam ga u starackom domu u Zagrebu i obecao mu da ce Ašner jednog dana odgovorati i da cu ici do kraja. Ne mogu pogaziti rijec koju sam dao covjeku na samrti.

- Prema vašim predvidanjima, što ce se dogoditi s Milivojem Ašnerom?

Svi prikupljeni dokumenti jasno govore o kakvoj je osobi rijec. Njegova prva reakcija novinarima bila je da je sve to glupost i da se cudi što ga Židovi ranije nisu tražili, jer je poznat svima, pa tako i Židovima. Mislio je da ga nakon 60 godina više nitko nece tražiti i da nece odgovorati za svoja zlodjela. Zapravo je potpuno nepojmljivo da covjek može biti toliko drzak. Mislim da od danas više nigdje nece biti siguran.

- Tko može biti kljucni svjedok protiv Ašnera?

O njegovim zlodjelima mogla bi svjedociti i njegova suradnica Viktorija Kir koja i danas živi u Požegi. Ona je svoje svjedocenje vec dala 1941. za jednu publikaciju, Kronologiju doživljaja u Požeškoj kotlini 1941., pa bi, prema tome, ona mogla biti kljucni svjedok. I Bunjevcevic je potvrdio da bi gospoda Kir o tome mogla znati ponajviše. Osim toga, ja sam Centru Simona Wiesenthala predao dokumentaciju, u kojoj se spominje sedam Židova koji bi takoder mogli svjedociti protiv Ašnera, a nedavno su se gradanskom odboru za ljudska prava javile tri osobe koje su potvrdile Ašnerovu krivnju za ratne zlocine.
Na tragu zlocinca
n Kad ste ustanovili da je za ubojstva požeških Židova kriv Milivoj Ašner, ustaški šef redarstva, jeste li to javili nekome od preživjelih stradalnika holokausta?

- Nekoliko dana prije pokretanja akcije "Posljednja šansa" razgovarao sam s nekolicinom preživjelih o svojim saznanjima, ali im iz opreza nisam htio preko telefona želio reci o kome je rijec. Porucio sam im da sam na sigurnom tragu jedne osobe koja je bila visoko pozicionirana u ustaškom aparatu i da cu uskoro cjelokupnu dokumentaciju predati Centru Simon Wiesenthal. Bili su zacudeni što je mladom covjeku nakon toliko godina rada uspjelo doci do takvog otkrica. Mislili su da do sudenja nikada nece doci i da su vjerojatno svi zlocinci ili mrtvi ili su izmakli ruci pravde. Bili su zadovoljni nakon našeg razgovora jer su osjetili olakšanje.

n Zbog cega niste ništa htjeli govoriti preko telefona? Mislite da su vas prisluškivali?

- Ja sada mogu jasno reci da je Milivoj Ašner kriv za stradanje požeških Židova, ali dok je trajala moja istraga, bio sam vrlo oprezan. Ne mislim da me je netko prisluškivao, ali sam bio oprezan, nisam želio da slucaj propadne zbog neke neopreznosti. Ni u kojem slucaju nisam želio da ime covjeka koji se 60 godina skrivao od pravde procuri u javnost prije završetka istraživanja. U istraživanju slucaja Ašner nije me vodila nikakva osveta, jer on nije skrivio ništa ni meni ni mojoj obitelji, nego znatiželja i potreba da odam priznanje svim Židovima za sve što su ucinili za Požegu.

n Bojite li se za svoj život?

- Uopce me nije strah, iako znam kakva je situacija, u Hrvatsku se vratilo dosta ustaške emigracije koja ima velik utjecaj na razne udruge. Uostalom, nisam ja zlocinac kojem se treba suditi, vec je to Milivoj Ašner, ustaški šef policije koji je u smrt poslao veliki broj ljudi. Nisam dosad htio izlaziti u javnost, da se moje ime ne bi povlacilo po novinama, ne zbog straha, nego sam htio da se pocetna pažnja javnosti iskljucivo usmjeri na zlocinca.

n Koja ce biti vaša uloga u slucaju Ašner? Ocekujete li da cete biti pozvani, u bilo kojem svojstvu, na sudenje?

- Ako me netko pozove da u bilo kojem svojstvu sudjelujem u sudskom procesu, rado cu se odazvati, jer želim pridonijeti izvršenju pravde. Misao vodilja zbog koje sam radio ovo istraživanje bila je: Pravda se mora izvršiti. Nakon 60 godina skrivanja, zlocinac Ašner ne zaslužuje mirnu starost. Možda ce se naci neki koji ce se zapitati kakav sam ja covjek kad želim jednog starca vuci po novinama i vidjeti ga u zatvoru. No, ako je on sa 28 godina mogao vršiti brutalne zlocine nad židovskom djecom i staricama koje nisu ništa skrivile, ako je imao srca deportirati ih u logore, ne može meni nitko prigovoriti da maltretiram nekog starca, jer je on ratni zlocinac. Ja se pitam kako ostati hladan na slucaj obitelji Rechnitzer, cije je jednogodišnje dijete, iako pokršteno, odvedeno u logor Stara Gradiška i ubijeno. To je strašno i nema opravdanja za taj zlocin.

n Jeste li vec dobili nagradu od 10 tisuca dolara koju je raspisao Centar Simon Wiesenthal za informacije o nacistickim zlocincima iz Drugog svjetskog rata?

- Ne, nisam je još dobio.

n Jeste li ovo istraživanje radili zbog nagrade?

- Ne bih volio da netko pomisli kako sam to radio radi novca. Prije godinu dana, kad sam cuo da je Ašner u Hrvatskoj, krenuo sam u istraživanje, a ovo što sam predao Centru slucajno se poklopilo s njihovom akcijom "Posljednja šansa" i raspisivanjem nagrade od 10.000 dolara.

Dolina Židova

- Hocete li pomoci Centru Simona Wiesenthala u istraživanju drugih slucajeva?

Vrlo cu rado pomoci, jer smatram da sada imam iskustva. Ako bude potrebe i ako se to bude tražilo od mene, pristat cu na suradnju. Nisu mi još ništa konkretno ponudili, ali su istaknuli da su iznimno zadovoljni mojim radom.

- Kako mislite da ce se uhvatiti svi ti ratni zlocinci, kad dobar dio njih ima 90-ak godina, neki su vjerojatno bolesni, možda nisu više ni pri svijesti?

Za svakog onog tko je odgovoran za zlocin, a lijecnicki se ustanovi da nije sposoban za sudenje, trebalo bi barem javnosti dati do znanja da je rijec o ratnom zlocincu i moralno ga osuditi. Medutim, Ašner nije bolestan covjek. Upravo suprotno, strašno je vitalan, politicki aktivan, poduzetnicki nastrojen i zbog svega toga ljudi ga nisu doživljavali kao nesposobnog starca, vec su govorili da je strani investitor, ne znajuci za njegovu mracnu prošlost. Za Ašnera susjedi u Daruvaru govore da je dobar susjed, da je spreman pomoci i sl. Isto možemo reci i za srpskog zlocinca Radovana Karadžica - da je dobar susjed jer je mnogima pomogao. Medutim, neoboriva je cinjenica da je on ratni zlocinac.

Krivotvorina Državnog arhiva
HOLOKAUST U Drugom svjetskom ratu stradalo je 308 požeških Židova, medu kojima i
jednogodišnje dijete
Milivoj Ašner s popisa žrtava fašizma ustaški je zlocinac
- Kako komentirate što se oglasio Državni arhiv koji tvrdi da zapravo postoje dva Milivoja
Ašnera. Prvi je žrtva fašista u Zagrebu, a drugi je ustaški šef policije u Požegi?

Prezime Ašner doista može biti i židovsko i njemacko. Ali u ovom slucaju radi se o jednoj osobi. Naime, još 1985. godine Državni je arhiv izradivao projekt pod imenom "Dotršcina", koji je trebao obuhvatiti sve žrtve fašizma sa zagrebackog podrucja, pa tako i židovske. Nisam mogao vjerovati da je na tom popisu Milivoj Ašner upisan kao židovska žrtva grada Zagreba. Ocito se Ašner pobrinuo da se preko svojih kanala uvrsti na taj popis kako bi se osigurao za buducnost. Ne vjerujem da je igdje zabilježen slucaj da je zlocinac promoviran u žrtvu, kao ovdje u Hrvatskoj.

- Kako se Državnom arhivu mogla potkrasti takva greška?

Arhiv nije priznao da je napravio pogrešku, ali knjiga dr. Melite Švob "Židovi u Hrvatskoj - židovske zajednice" objavljena 2004. pokazala je kako je 1945. postojao samo jedan Milivoj Ašner te da se radi o dupliranju osoba.

- Po vama, dakle, nema sumnje da je to jedna te ista osoba?

Tvrdim to bez imalo sumnje. Kad se vidi zapis u projektu "Dotršcina", gdje je on zaveden kao židovska žrtva, razvidno je da je cijela stvar iskonstruirana. Nemoguce je da je neki Židov 7. svibnja 1945. godine bio na Jelacicevu trgu uz mnoštvo ustaških vojnika koji su se kretali prema Bleiburgu. Njegova supruga ocito je dala krivi iskaz 3. srpnja 1945. Centralnoj glavnoj komisiji kako bi ga zaštitila, rekavši pritom da je on bio simpatizer NOP-a. Iako se taj zapis o Ašneru u "Dotršcini" zasniva na iskazu njegove supruge, nejasno je kako se on kao Hrvat i rimokatolik našao na popisu židovskih žrtava. I taj Milivoj Ašner iz zapisnika roden je iste godine kad i zlocinac Milivoj Ašner, te su obojica imala troje djece. Jasno je da se radi o istoj osobi. Kad sam to procitao u arhivu, sve mi se poklopilo. To je jedinstven slucaj u svijetu da se jedan zlocinac uspio ubaciti u žrtve, što je potvrdio i Centar. Vrijeme je da Hrvatska sa sebe zbaci etiketu reciklaže fašistickog smeca i genocidne zemlje.

URL: http://www.globus.com.hr/Clanak.aspx?BrojID=61&ClanakID=1206&Stranica=2#1447