Još se jednom Efraim Zuroff, voditelj jeruzalemskog Centra Simon Wiesenthal pojavio
u Zagrebu u povodu početka akcije "Posljednja šansa" koja nudi svim građanima ove zemlje mogućnost da postanu masovni konfidenti,
prijavljujući barem jednoga nacističkog zločinca i tako po
svakoj prijavljenoj glavi zarade nezanemarivih deset tisuća
dolara. Ovaj čovjek, kojega i u njegovoj domovini smatraju
čudakom, nije došao praznih ruku, već je donio dobro naoštreni
glogov kolac i još dva optužna prijedloga, jedan glasi na ime
devedeset dvogodišnjeg Milivoja Ašnera, a drugi na jednu još
neimenovanu osobu. Svjedoci se drže u tajnosti.
Osim od svog strateškog partnera Zorana Pusića, predsjednika
takozvanog Građanskog odbora za ljudska prava, gost iz Jeruzalema
dobio je punu potporu od samog predsjednika države Stjepana
Mesića, s kojim se srdačno rukovao i fotografirao. Mesić,
koji se zajedno
s Pusićem ponaša kao tajni agent Centra Simon Wiesenthal, obećao
je hitno procesuiranje svih slučajeva koje Zuroff zatraži,
ozbiljno time ugrozivši nezavisnost pravosuđa i institut
pravne države,
na koju se prečesto pozivao posljednjih godina. I Državno je
odvjetništvo zadrhtalo i ustreptalo na Predsjednikov mig, isti
dan također obećavši kako će žurno poduzeti sve što treba,
reagiravši daleko brže i ozbiljnije, nego kad su u pitanju,
primjerice,
kriminal u Ini, Čačićevi sumnjivi poslovi, Linićeva prodaja
dubrovačkih hotela i otočića i slično.
Akcija potjere za preostalim zločincima iz Drugoga svjetskog
rata provodi se u Hrvatskoj i u još nekim pažljivo izabranim
katoličkim zemljama prema kojima Zuroff, prema vlastitom priznanju,
gaji izrazitu antipatiju, ali joj ni jedan predsjednik države,
osim hrvatskoga, nije pružio promptnu, otvorenu i bezrezervnu
potporu.
Zuroffu se jako žuri, jer ostaje, prema njegovoj procjeni,
samo još dvije tri godine dok nisu svi pomrli, a mogućnosti
kloniranja
nisu još sasvim ispitane.
Stvarni nacistički zločinci su odavno mrtvi ili osuđeni,
a oni s repa događaja koji su možda još živi i o kojima
postoji nekakva
sumnja i nategnuti dokazi na samom su kraju životnog puta.
Samostalna Hrvatska nije progonila u ime pomirenja i praštanja
odgovorne
za masovne zločine nad Hrvatima nakon 45. godine. Ali tipovi
poput Zuroffa ne poznaju humanizam ni praštanje. Lovci
na zločince
su slični drugim lovcima, u njima prevladava strast i ovisnost
o žrtvi, kad nestane divljači oni su izgubljeni, pokušavajući
svoju lovinu umjetno uzgojiti. Ovisnost je psihološke,
ali i materijalne prirode.
Lovca Zuroffa ne zanima ono što se događa u njegovoj domovini,
kao ni milijun rastjeranih i pobijenih obitelji i porušenih
kuća ni milijuni hektara oduzete zemlje. Oni priznaju samo
jednu vrstu
žrtve i jednu vrstu krvnika. Ovdje se, međutim i ne radi
o ljudima, zločinima pravdi i kazni. Ovdje se radi o duhovima,
o klasičnom
progonu vještica, o političkim utvarama i politikanskim
ciljevima. Ovdje se ne progoni prošlost nego sadašnjost.
Sam Zuroff
podsjeća
kako su u Hrvatskoj još živi rasizam i ksenofobija, osjeća
se, kaže on, "nostalgija
prema ustašama i to je jedan od razloga zašto se pokreće akcija
posljednja šansa".
Zuroff nije propustio priliku ukazati na poznati antisemitski
istup jednog dubrovačkog vijećnika čija je izjava kako
je opasno prodavati hotele Židovima izvučena s nekoliko
mjeseci
odgode,
pred samu prodaju jednog od hotela. Tko zna, možda je
i ta izjava bila spretan marketinški potez. Tko bi se sada
usudio
taj hotel
ne prodati izraelskoj kompaniji?
Tobožnji progon tobožnjih nacističkih zločinaca, kao
što vidimo i iz izjava samih protagonista, ima jedan
posve
drugi smisao
i cilj koji bi se mogao definirati kao političko i
ideološko discipliniranje i ispiranje savjesti narodu i
njegovu
političkom vodstvu ali ne radi čistoće, već upravo
obrnuto radi buđenja
zloduha prošlosti provociranjem nekontroliranog otpora.
Lažnim borcima protiv antisemitizma nije cilj da tog
antisemitizma ne bude već da ga bude pa bi im kao provokatorima
trebalo
zabraniti ulazak u zemlju, a ne ih primati na najvišoj
razini.
"
Posljednja šansa" pokrenuta
je u kontekstu haaških suđenja radi stvaranja općeg dojma o jednom
narodu i njegovoj povijesti. Konačno je u petak i Hrvatski sabor
raspravljao o više puta odgađanoj temi, o suradnji s Haaškim
sudom, specijalno o političkim kvalifikacijama u nizu optužnica
u kojime se hrvatska optužuje za genocid i agresiju. Kvalifikacije
nisu odbačene nego je samo hrabro rečeno kako će se Vlada zalagati
za istinu o Domovinskom ratu!? Taj bi zaključak potpisao doista
svatko, pa i sam Slobodan Milošević. Jer, tko može reći da nije
za istinu!?
|