Nekadašnji mađarski žandarmerijski oficir Šandor Kepiro, učesnik zloglasne Novosadske
racije iz 1942. godine, kada je ubijeno i pod led bačeno
1.400 ljudi, najviše Srba i Židova, danas 93-godišnjak, nakon
50 godina provedenih u Argentini, slobodno već 16 godina
ponovo žvi u Budimpešti, gdje ga je locirao Centar "Simon Vizental" iz Jeruzalema. Istovremeno, Austrija ne želi izručiti Milivoja Ašnera, osumnjičenog
u Hrvatskoj za ratne zločine u II svjetskom ratu. Ni istraga
protiv Ive Rojnice, koji je u Argentini, još nije dovršena,
pa nema ni hrvatskog zahtjeva za izručenje.
Od januarske racije, u kojoj je stradalo 1.400 Novosađana,
uglavnom Srba, Jevreja i Roma, navršilo se 65 godina. A direktor
Centra „Simon Vizental“ iz Jerusalima Efraim Zurof je upravo
na tu godišnjicu u Novom Sadu ponovo pozvao vlasti Srbije
da traže izručenje jednog od odgovornih za taj zločin – Šandora
Kepiroa – i time prekinu odugovlačenje suda u Mađarskoj da
ga stave pred lice pravde:
„Htio bih iskoristiti ovu priliku da pokušam da ubedim organe
vlasti u Srbiji da već konačno podnesu zahtev za ekstradiciju
tog zločinca, i da na taj način pokažu svoj pravi stav premaju
slučaju ,Kepiro‘.“
Presuda mađarskog suda protiv Kepiroa iz 1946. godine nije izvršena. Centar iz
Jerusalima je u okviru svog programa „Poslednja šansa“ podneo
tužbu mađarskom sudu, a za zahtev za izručenje Srbiji bi
bio potreban pritisak, da se ne bi odugovlačilo, pojašnjava
Zurof:
„Pogotovo zbog činjenice i očigledne
namere mađarskih sudova da odugovlače sa ovim slučajem, što
je najbolji način da od svega toga ne bude ništa. Odugovlačenjem
i pokušajem nedonošenja odluke žele da uguše ovaj slučaj.“
Pokušali smo da saznamo da li postoji
spremnost i šta se radi u Srbiji na ovom slučaju. U Ministarstvu
pravde smo dobili sledeće saopštenje:
„Ministarstvo pravde Srbije u julu
prošle godine stupilo je u kontakt sa Centrom ,Simon Vizental‘
povodom tri slučaja ratnih zločina počinjenih u II svetskom
ratu od strane Šandora Kepiroa, Milivoja Ašnera i Ive Rojnice,
i od tada intenzivno radi na njima.“
U toku je prikupljanje neophodne dokumentacije
i obaveštenja, a nakon toga Ministarstvo pravde će, kako
se navodi, preduzeti dalje korake u skladu sa svojim nadležnostima.
Ministarstvo pravde je saopštilo da
je podatke o Kepirou, Ašneru i Rojnici zatražilo od Vojnog
arhiva, Arhiva Srbije, Arhiva Vojvodine i Arhiva Beograda,
kao i od državnog tužioca Mađarske i ambasada Srbije u Austriji
i Argentini.
Direktorka Arhiva Beograda Branka
Prpa međutim za naš program kaže:
„Da smo mi dobili taj zahtev od tužilaštva,
ja bih kao direktorka to znala. Po pravilniku Istorijskog
arhiva Beograda, ja imam diskreciono pravo kao direktor,
kad su u pitanju personalna dosijea ljudi, da njihovo izdavanje
odobrim ili ne odobrim, i ja bih znala da je stigao zahtev
od tužilaštva u tom periodu u kojem oni navode da su ga uputili.
Mi taj zahtev, koliko mene sećanje služi, nismo dobili.“
Ostaje tako, za sad, da se vodi kolika
je zaista rešenost Srbije da sarađuje sa Centrom „Simon Vizental“
u kažnjavanju ovog ratnog zločina. Imajući u vidu i pritužbe
direktora Efraima Zurofa koji nije mogao da dođe do premijera
Vojislava Koštunice:
„Već nekih dva meseca postoje pokušaji
da se organizuje sastanak sa premijerom. Imao sam sastanak
sa gospodinom Tadićem, sa predstavnicima Ministarstva pravde
i sa samim ministrom pravde, ali nikako nisam uspevao u tome
da se susretnem sa predsedikom vlade. Očigledno je da je
upravo on ta osoba koja bi mogla da donese konkretne odluke
po ovom pitanju, međutim izbegava sastanak sa mnom.“
* * * * *
U Hrvatskoj još postoje dva neriješena
slučaja osumnjičenika za ratne zločine još iz Drugog svjetskog
rata i vremena „Endehazije“ – šefa policije u Slavonskoj
Požegi početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća Milivoja
Ašnera, i ustaškog stožernika u Dubrovniku u to vrijeme Ive
Rojnice. Ašner, kojeg se sumnjiči za ratne zločine nad civilnim
stanovništvom, 1945. godine je nestao iz Hrvatske i tajeći
svoju ratnu prošlost dobio austrijsko državljanstvo. U Hrvatsku
se vratio tek nakon raspada socijalističke Jugoslavije.
Mladi istraživač Alen Budaj zainteresirao
se za njegov slučaj i istražio ga u sklopu projekta „Posljednja
šansa“, a Centar „Simon Wiesenthal“ dostavio je prikupljene
dokaze hrvatskoj policiji, međutim Ašner je uspio pobjeći
i skloniti se kod sina u Austriji. U Hrvatskoj je protiv
njega podignuta optužnica i zatražen pritvor, temeljem hrvatske
policijske tjeralice i Interpol je raspisao međunarodnu tjeralicu,
ali – kako nas je izvijestio Budaj – Austrija ga ne želi
izručiti Hrvatskoj:
„On je trebao biti izručen Hrvatskoj,
međutim Austrija i dalje odbija njegovo izručenje. Navodno,
po najnovijim saznanjima, oni se vade na to da je Milivoje
Ašner u slabom zdravstvenom stanju.“
Prema optužnom prijedlogu, Ašner je
naređivao uhićenja i slanje u logor Židova, Srba i Hrvata
antifašista, njihovo zlostavljanje, pljačku i protjerivanje.
Budaj kaže kako nikome nije jasno austrijsko odbijanje da
izruče Ašnera Hrvatskoj:
„S tim problemom su čak upoznati i
Evropska unija i State Department i tako dalje, no izgleda
da ne samo Austorija, nego i sve zemlje srednje i istočne
Evrope, recimo Mađarska i tako dalje, ne žele rješavati slučajeve
nacističkih ratnih zločinaca. Jednostavno čekaju da im presudi
vrijeme. A to znači da njihovi zločini zapravo ostaju nekažnjeni,
odnosno ostaju kao krivica na narodu tih država.“
Slične su optužbe i na račun prvog
čovjeka ustaškog pokreta na dubrovačkom području Ive Rojnice,
sada emigranta u Argentini, a u prvoj polovici devedesetih
osobe koja je često posjećivala Hrvatsku. Iako je temeljem
nalaza Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora
i njihovih pomagača Narodne Republike Hrvatske proglašen
ratnim zločincem još lipnja 1946. godine, sredinom devedesetih
protiv njega je pokrenut istražni postupak. Istraga još traje,
nema optužnice, pa nije moguć ni zahtjev Argentini za njegovim
izručenjem. U Argentini je koncem devedesetih vođena istraga
protiv njega, koja je obustavljena bez ikakvih rezultata.
U istragu u Hrvatskoj uključio se i Alen Budaj:
„Trenutno radim na prikupljanju dokumentacije,
skoro sam pri kraju. Na neki način je moj angažman oko slučaja
Rojnica doveo do toga da je ponovo otvorena istraga od strane
Državnog odvjetništva u Hrvatskoj. Do sada je istraga bila
stala i Državno odvjetništvo je baratalo sa svega dva papira.“
„On pretpostavlja da je opsežna dokumentacija,
koja je postojala o Rojničinom djelovanju za vrijeme NDH,
sklonjena iz arhiva ili uništena početkom devedesetih. Kopije
istražnih dokumenata iz srbijanskih arhiva o slučaju Rojnica
dostavljene su hrvatskom Državnom odvjetništvu i u obradi
su.
danas.org
|